Traži

Vatican News
Vatikanski radio; Papa Pio XII. osobno je 1957. godine inaugurirao „Centar Santa Maria di Galeria“ Vatikanski radio; Papa Pio XII. osobno je 1957. godine inaugurirao „Centar Santa Maria di Galeria“ 

Pater Federico Lombardi: Poslanje Vatikanskoga radija u službi Pape (2. dio)

Donosimo drugi dio članka patra Federica Lombardija objavljenoga u časopisu La Civiltà Cattolica o 90. obljetnici Vatikanskoga radija, u kojemu se govori o razvoju radija i njegovoj ulozi nakon Drugoga svjetskog rata

FEDERICO LOMBARDI

Glas za „Crkvu u tišini“

Na kraju rata, Vatikanski radio svojim emisijama prati ozračje moralne i duhovne obnove zemalja koje su opustošene sukobom, dok se revno radi na pripremama za veliku Svetu godinu 1950., odnosno vrijeme obnovljene vitalnosti Crkve.

No istovremeno, veći dio istočne Europe pada pod jaram komunističkih režima i Katolička Crkva postaje predmet velikoga progona u mnogim zemljama. To je povijesni izazov za Vatikanski radio koji je praktično jedini put kojim vjernici mogu njegovati svoju vezu s Papom i univerzalnom Crkvom, te primati potporu za svoju vjeru. Unatoč ograničenim sredstvima, programi na jezicima zemalja istočne Europe postaju brojniji i s vremenom veći. Na kraju četrdesetih godina poljskom programu koji je zajedno s talijanskim, engleskim, francuskim, španjolskim i njemačkim uvijek bio jedan od glavnih jezika na kojem se program emitirao, dodani su češki, slovački, mađarski, litvanski, letonski, ruski, hrvatski, slovenski, ukrajinski, rumunjski, bugarski, bjeloruski i malo kasnije albanski. Desetljećima, tijekom čitavog vremena progona, emisije su Vatikanskoga radija bile redoviti i sigurni „susreti“ za vjernike, redovnike, redovnice, svećenike i biskupe lišene slobode izražavanja i življenja svoje vjere.

Beskonačan je broj priča koje bismo mogli ispripovjediti o tim godinama. U određenim zemljama i u određenim razdobljima najtežeg progona, slušanje je Vatikanskoga radija bilo potpuno zabranjeno i vrlo rizično; moglo je biti uzrok teških kazni, sve do zatvora i čak – u nekim slučajevima – do osude na smrt. Programi na nekim jezicima, poput poljskog i slovačkog, bili su vrlo slušani, dok na drugim jezicima, tamo gdje su katolici bili manjina, slušatelja nije bilo mnogo, no načelo koje je vodilo oce isusovce na Vatikanskom radiju, u skladu s Papinom nakanom, nije bio broj slušatelja, nego prilike i potrebe slušatelja. Zbog toga su jezici na kojima se emitiralo za zemlje istočne Europe uvijek predstavljali više od polovice jezika koji su se koristili na Vatikanskom radiju. Kada su nakon mnogo godina „pali zidovi“, zahvalnost se vjernika i naroda konačno mogla izraziti u dirljivim oblicima, kao što je više od 40.000 pisama koja su stigla u Ukrajinsku sekciju prve godine nakon pada sovjetskog režima ili dodjela odlikovanja albanske države za djelo Vatikanskoga radija. To je služba koja u tim zemljama ima povijesno mjesto; samo prije nekoliko godina „Institut nacionalnoga sjećanja“ iz Praga, zatražio je digitalizaciju i čuvanje svih tekstova radio emisija na češkom i slovačkom jeziku koje su emitirane tijekom komunističkog vremena.

Doći do krajnjih granica zemlje

Povijest je Vatikanskoga radija povijest poruke vjere i nade, ali je i povijest znanstvenog i tehničkog pothvata kako bi ta poruka došla do slušatelja. Marconijeva radijska postaja, iako je s vremenom nadograđivana, na pragu pedesetih godina prošloga stoljeća više nije odgovarala izazovima s kojima se trebalo suočiti, niti su mu bili dovoljni novi prostori koji su Vatikanskom radiju stavljeni na raspolaganje u Gradu Vatikanu. Potrebno je bilo veliko proširenje zemljišta gdje bi se instalirali mnogo jači odašiljači i antenski sustavi kako bi ga se moglo slušati još dalje, te emitirati, po potrebi, više prijenosa istovremeno, u različitim smjerovima i na različitim frekvencijama. Tako je na terenu udaljenom tridesetak kilometara od Rima, počeo veliki pothvat izgradnje novog „Odašiljačkog središta“, uz priznanje ekstrateritorijalnosti od strane države Italije radi univerzalnoga poslanja Crkve.

Isusovac, pater Antonio Stefanuzzi, koji je 1953. godine naslijedio patra Soccorsija, sa svim svojim mladenačkim snagama, u 35. godini života, ulazi u tu avanturu kao novi ravnatelj Vatikanskoga radija. Papa Pio XII. osobno je 1957. godine inaugurirao „Centar Santa Maria di Galeria“. Centar se gradio s pogledom u budućnost, tako da su se u sljedećim desetljećima mogle nadograditi nove instalacije. Parovi stupova, visoki 100 metara, dviju velikih rotirajućih antena i vrlo visoki stup u obliku križa na kojem su instalirane radijske veze za primanje signala u ravnoj liniji iz Vatikana, i dalje su simboli doba u kojem se program emitirao na kratkim i srednjim valovima u svim njihovim mogućnostima, kako bi, po riječi Crkve, Gospodinova riječ došla do krajnjih granica zemlje.

Tim se veličanstvenim sredstvom šezdesetih godina u svijetu moglo pratiti velike novosti o Crkvi pape Ivana XXIII. i Pavla VI.; riječi mira pape Ivana XXIII., kao što je radijska poruka koja je 1962. godine pridonijela nadvladavanju krize između Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskoga Saveza zbog raketa na Kubi; Drugi vatikanski ekumenski koncil; prva međunarodna putovanja pape Pavla VI., njegov otvoreni pogled prema razvoju naroda i novih ekumenskih odnosa i tako dalje.

Emisije se povećavaju i usmjeravaju prema različitim kontinentima; na engleskom, francuskom i portugalskom jeziku za Afriku; na amharskom za Etiopiju i na tigrinja jeziku za Eritreju koja se borila za svoju neovisnost; na brazilskom portugalskom i španjolskom jeziku za Latinsku Ameriku; nakon putovanja Pavla VI. 1964. godine u Bombaj, na engleskom jeziku i na malajalamskom, hindskom i tamilskom jeziku za Indiju. Upravo je papa Pavao VI., u svom važnom programatskom govoru 1966. godine, inaugurirajući nove odašiljače u Centru Santa Maria di Galeria, zahtijevao da Vatikanski radio u središte svoje pozornosti stavi produkciju programa. Njegove će riječi ostati utisnute u sjećanju: „Veličanstveno sredstvo ničem ne bi služilo, kad ga se ne bi znalo veličanstveno koristiti“.

Dok pater Stefanizzi i dalje ostaje tehnički ravnatelj, cijeli je Vatikanski radio povjeren patru Giacomu Marteganiju, bivšem ravnatelju časopisa La Civiltà Cattolica, kao generalnom ravnatelju. Osnovane su dvije nove službe, ravnatelj programa postao je pater Jorge Blajot, a ravnatelj informativnog programa, poznatog kao „Radiogiornale – Radio dnevnik“, postao je pater Francesco Farusi. Tako je papinska radijska postaja preuzela raščlanjenu i djelotvornu strukturu kako bi izvršavala svoje poslanje. Nije bilo slučajno da će, dok su do tada Vatikanski radio vodili ugledni tehničari, od tada pa nadalje generalni ravnatelji biti komunikatori s velikim iskustvom u životu Crkve i novinarstva.

Komunikacija za zajedništvo

Redakcije i studiji Vatikanskoga radija 1970. godine preselili su se na adresu Piazza Pia 3, nasuprot Anđeoskoj tvrđavi, raspolažući tako prostorom koji će desetljećima biti glavno sjedište Vatikanskoga radija. Pater Roberto Tucci također bivši ravnatelj časopisa La Civiltà Cattolica i pouzdani oslonac mnogim novinarima tijekom Drugog vatikanskog koncila, 1973. godine naslijedio je patra Marteganija na dužnosti generalnog ravnatelja. Uoči Svete 1975. godine, Vatikanski je radio potpuno pokrenut. Ne radi se samo o izravnom prijenosu velikih papinskih slavlja, audijencija i drugih događaja, te o odgovarajućem izvještavanju na svim jezicima, jer se univerzalna Crkva osjećala uključena, nego i o službi za hodočasnike koji su dolazili u Rim iz cijeloga svijeta.

Zbog toga je osnovan novi program u živo, na četiri jezika (talijanskom, engleskom, francuskom i španjolskom jeziku) koji se emitirao tri puta dnevno, pod naslovom „6983555 – Uredništvo za vas“. Vodili su ga nezaboravni svećenik, don Pierfranco Pastore i skupina mladih urednika; bio je uređen genijalnom formulom pružanja ne samo najkorisnijih informacija o događajima Svete godine, nego i važnim informacijama o međunarodnim događajima za one koji su se privremeno nalazili u Rimu. To je bio uspjeh. Te višejezične emisije uživo od ranoga jutra do kasnog poslijepodneva, nastavit će se i razvijati pod imenom „Quattrovoci – Četiri glasa“. Uz klasični „Radiogiornale – Radio dnevnik“, koji se na više jezika prenosio polovicom dana s uglavnom crkvenim sadržajem, bile su okosnica onoga što će u devedesetim godinama postati „Središnja informativna služba“ Vatikanskoga radija, odnosno srž njegovog novinarskog izvještavanja o aktualnim događajima.

Daljnjem razvoju Vatikanskoga radija, od druge polovice sedamdesetih godina doprinijet će još dvojica novo pridošlih isusovaca. To su bili pater Pasquale Borgomeo koji će biti dinamičan i kreativan direktor programa i pater Félix Juan Cabasés, voditelj „Središnje redakcije“ i potom „Službe za dokumentaciju“. Prvi će njegovati vrlo dragocjene međunarodne odnose Vatikanskoga radija, osobito s Europskom radiodifuzijskom unijom (UER – EBU); a drugi će ostaviti trajni znak u organizaciji dokumentacije i uređivačkom programiranju. Bio je pokretač „Službe za predviđena zbivanja“ koja je detaljno prikazivala najvažnije crkvene i građanske događaje koji su se mogli predvidjeti, koja je bila neprestano ažurirana; također je uveo vrlo detaljni priručnik za praćenje Papinih putovanja koje je bilo kronološki uređeno i obogaćeno informacijama o pojedinim događajima, o predviđenom razvoju događaja i o osobama koje će biti prisutne. Priručnik je bio toliko pametno uređen da je i dalje nepromijenjen, te je opravdano dobio povijesni naziv „Cabasario“. Već više od četrdeset godina te su dvije službe vrlo tražene od svih međunarodnih novinara koji prate događaje u Vatikanu. Tako je Vatikanski radio, povećavajući profesionalne i novinarske kvalitete, postigao svoju zrelost koja ga iz Rima čini živim središtem svakodnevne komunikacije u univerzalnoj Crkvi, odnosno „komunikacijom za zajedništvo“, kako je želio Drugi vatikanski koncil, no i aktivnim protagonistom u svijetu šire katoličke i svjetovne komunikacije o životu Crkve.

(Preveo: p. Ivica Hadaš)

24 veljače 2021, 15:41