Dijelog Kine i Svete Stolice: Stanje Crkve i njezino vodstvo

Sergio Centofanti, Bernd Hagenkord, Ivica Hadaš - Vatikan

Novinari Vatican Newsa Sergio Centofanti i isusovac Bernd Hagenkord u nizu svojih razmišljanja o dijalogu između Kine i Svete Stolice pokušali su odgovoriti na pitanje o stanju Crkve u Kini i njezinom vodstvu.

Da bi podržali put punog zajedništva i dali vjerodostojnost životu kineskih vjernika, treba gledati na ono što ujedinjuje i odatle naći snage kako bi se nadvladalo ono što razdvaja, pozivajući sve na suradnju kako bi se ojačalo ono što je još uvijek u nekima krhko.

Mnogo je problema u životu Crkve u Kini, zato se je u pregovorima između Svete Stolice i kineskih vlasti izabrao jedan od temeljne važnosti, a to je imenovanje biskupa, točnije postupak izbora kandidata za biskupsku službu i način imenovanja biskupa od strane Vrhovnoga Svećenika.

Očito je da, u svezi s tim pitanjem, postoje i mnoga druga kao što su priznanje državnih vlasti biskupa podzemne Crkve; kanonsko ozakonjenje biskupa koji su zaređeni bez Papinog imenovanja; uspostava Kineske biskupske konferencije; određenje granica crkvenih pokrajina, itd. Te će teme trebati biti predmet daljnjeg proučavanja i dijaloga.

Papa Benedikt XVI. je 2007. godine u svom pismu Crkvi u Kini objasnio zašto je tako važna tema o biskupima: „Kao što znate, duboko jedinstvo koje povezuje postojeće mjesne Crkve u Kini i koje ih stavlja u prisno zajedništvo sa svim drugim mjesnim Crkvama širom svijeta, ukorijenjeno je ne samo u istoj vjeri i zajedničkom krštenju, nego osobito u euharistiji i u biskupstvu. Jedinstvo episkopata, čiji je 'Rimski prvosvećenik kao nasljednik svetog Petra, trajno i vidljivo načelo i temelj', nastavlja se tijekom stoljeća kroz apostolsko naslijeđe, i temelj je identiteta Crkve svih vremena s Crkvom koju je sagradio Krist na Petru i na ostalim apostolima“.

Danas, unatoč tome što je Katolička Crkva u Kini prošla kroz poteškoće, kušnje i tjeskobe, podnijela lomove, pretrpjela ranjavanja i podjele, nitko ne može sumnjati da katolici u Kini imaju istu vjeru, isto krštenje, valjanu euharistiju i episkopat koji je sačuvao apostolsko nasljedstvo. Te se teškoće, međutim, nisu odvijale na razini sakramenata koji su u svojim korijenima uvijek bili valjani, nego na egzistencijalnoj razini i na razini bratskih i društvenih odnosa. Te su razine ipak prevažne za iskustvo vjere i ljubavi kao i za djelotvornost zajedničkog poslanja i svjedočenje u svijetu.

Svi znaju da je u određenom trenutku u Kini, u krilu jedne Katoličke Crkve nastala kriza koja je dovela do stvaranja dviju zajednica i to u većini biskupija: takozvane 'podzemne' na jednoj strani i na drugoj takozvana 'službene' ili 'nacionalne' zajednice, svake sa svojim pastirima, biskupima i svećenicima. Porijeklo te krize nije bilo u nutarnjim izborima Crkve, nego je bila uvjetovana okolnostima političke naravi.

Tijekom svoje dvotisućljetne povijesti, Katolička je Crkva nekoliko puta podlegla iskušenju podjele, a različiti su bili razlozi za podjelu. Okolnosti razdvajanja koje su dovele do stvaranja dviju zajednica u Kini nisu bile strogo dogmatske i moralne naravi kao što je to bio slučaj u prvim stoljećima Crkve i potom u kršćanskoj Europi XVI. stoljeća; nisu bile ni liturgijske, ni pravne naravi kao što se dogodilo na prijelazu iz prvog i u drugo tisućljeće.

Okolnosti su razdvajanja u Kini bile političke i izvanjske naravi. Bez pada u pretjerano jednostavne provjere odgovornosti za prošlost, pitamo se nije li Crkva u Kini danas pozvana tumačiti svoju prisutnost i poslanje u svijetu na nov način. To će se također dogoditi usvajanjem različitih dimenzija koje su prisutne u Crkvi u svim mjestima i svim vremenima: one koja je više tjelesna, ako je izdvojena, u opasnosti je da se posvjetovnjači, i one koja je više duhovna, ako je izdvojena, u opasnosti je da postane apstraktna. One moraju ostati u međusobnom doticaju, jer za dobro Crkve i evangelizaciju potrebni su zajednički put, razgovor i razumijevanje.

Osim različitih duhovnih osjetljivosti bile su tu, naravno, i konkretne odluke donesene na temelju različitoga praktičnoga načina življenja važnih vrijednosti poput vjernosti Vrhovnom Svećeniku, svjedočenja evanđelja i nesebična traganja za dobrom Crkve i duša. Stoga, na temelju tih višestrukih planova vjerojatno će se na odgovarajuće načine tražiti kako bi se prevladale suprotnosti i započelo s iskustvom veće crkvene normalnosti.

Ono što je sigurno jest da zbog situacije razjedinjenja u kojoj se sada nalazi Crkva u Kini, svi pate ili se barem osjećaju neugodno: crkvene vlasti, zajednica vjernika, a možda i sama Vlada. Produljenje nesporazuma i nerazumijevanja ne koristi nikome. Ići naprijed, kao katolici, ne samo s anomalijom da ih je malo, nego i s podijeljenošću u dvije zajednice koje se ne poštuju, a možda se i ne ljube dovoljno kako bi tražile pomirenje, to je još jedna patnja više. Po ljubavi unutar zajednice drugi će shvatiti da je Gospodin prisutan u zajednici.

Jasno, u takvim prilikama imenovanje biskupa, a još više njihovo čuvstveno i djelotvorno jedinstvo, ključna su pitanja, upravo zato što diraju srce života Crkve u Kini. Da bismo postigli to jedinstvo, moramo nadvladati niz prepreka od kojih je prva ta "posebna kineska situacija", u kojoj su političke vlasti na mnoge načine uvjetovale život i pastoralno poslanje biskupa.

To je, s jedne strane, prouzrokovalo da imamo biskupe koje je Vlada podržavala, ali su bili zaređeni bez papinskog imenovanja, odnosno bez odobrenja Pape, a s druge strane, imamo biskupe koji su bili imenovani od Svete Stolice, ali koje država ne priznaje kao takve. Ta se teška situacija ne može otkloniti, osim ako se ne započnu dva službeno različita puta koji vode crkvenom ozakonjenju i građanskom priznanju.

Stoga, traženje je sporazuma između crkvene i političke vlasti o tim točkama, makar nesavršeno, iznimno potrebno i hitno kako bi se izbjegla šteta daljnjih  suprotnosti. Zbog tog razloga, djelovanje posljednjih triju papa kretalo se na istoj liniji: poticati jedinstvo cijele katoličke zajednice, pomagati povratak nezakonitih biskupa u puno zajedništvo i u isto vrijeme podupirati vjernost biskupa koji su već u zajedništvu, bilo onih službenih ili tajnih. Konačno, pokušati ići prema stvarnosti Crkve koja bi živjela puninu zajedništva.

Na pitanje o stanju Crkve u Kini, papa Benedikt XVI. je odgovorio: „Čimbenici koji su promicali pozitivan razvoj Katoličke Crkve u Kini su višestruki; s jedne strane, živa je želja da se bude u jedinstvu s Papom uvijek bila prisutna u biskupima koji su nezakonito zaređeni. To je omogućilo svima da idu putom prema zajedništvu na kojem su bili praćeni strpljivim djelovanjem koje je bilo činjeno za svakoga od njih pojedinačno. U tome je također bila duboka katolička svijest zbog koje je uistinu biskup u tom zajedništvu.

S druge strane, biskupi koji su zaređeni u tajnosti i stoga nisu priznati od državnih vlasti mogu imati koristi od činjenice da, samo zbog političke svrsishodnosti, nije korisno zatvoriti ih i lišiti slobode jer pripadaju Rimu. To je pretpostavka koja se ne može odbiti i istovremeno odlučna pomoć kako bi se postiglo puno jedinstvo između dvije katoličke zajednice – zaključili su svoje razmišljanje novinari Vatican Newsa Sergio Centofanti i isusovac Bernd Hagenkord citirajući papu emeritusa Benedikta XVI.