Viktor E. Frankl: Liječnik i duša. Osvrt Marita Mihovila Letice
Marito Mihovil Letica - Zagreb
Logoterapija pripada egzistencijalističkim pristupima u okrilju restrukturirajućih psihoterapijâ. Logoterapijom se traži smisao života i čovjekovo prihvaćanje sebe i svoje egzistencije kao dijela opće cjeline.
Austrijski psihijatar Viktor Emanuel (ili Emil) Frankl rođen je 1905. u okrilju židovske obitelji u Beču. U tom je gradu i umro 1997. godine.
Franklova logoterapija i egzistencijalna analiza u stručnim je krugovima psihijatara i psihologa poznata kao ʺTreća bečka škola psihoterapijeʺ. Prva škola jest psihoanaliza Sigmunda Freuda, a druga je individualna psihologija Alfreda Adlera. Frankl je smatrao da ni Freudova ʺtežnja za užitkomʺ ni Adlerova ʺtežnja za moćiʺ ne mogu biti čovjekova najdublja motivacija, nego je to ponajprije ʺtežnja za smislomʺ.
Viktor Frankl predavao je na 209 sveučilišta na pet kontinenata te dobio 29 počasnih doktorata, a 30-og se odrekao i posvetio ga svojoj supruzi. Bio je preživio strahote Drugoga svjetskog rata u nacističkim koncentracijskim logorima, kada je ostao bez prve supruge, brata, roditeljâ i većine prijatelja. U djelu ʺČovjekovo traganje za smislomʺ napisao je: ʺUsuđujem se reći da na ovom svijetu ne postoji ništa što bi toliko učinkovito pomoglo nekomu da preživi i u najgorim uvjetima koliko spoznaja da postoji smisao života.ʺ Franklovo psihološko načelo kaže da terapija dolazi od smisla, a ne smisao od terapije.
Jedno drugo Franklovo djelo – ʺLiječnik i dušaʺ, s podnaslovom ʺTemelji logoterapije i egzistencijske analizeʺ – objavila je 2021. Kršćanska sadašnjost. Riječ je o III., dopunjenom izdanju, koje je utemeljeno na izdanju iz 1982., a dopunio ga je sâm Viktor Frankl. Kao dodatak u knjizi nalazi se ʺDeset teza o osobiʺ. Izdanje ima 260 stranica i sastavljeno je od triju dijelova: ʺOd psihoterapije do logoterapijeʺ, ʺOd psihoanalize do egzistencijske analizeʺ i ʺOd svjetovne ispovijedi do liječničkoga dušobrižništvaʺ.
Viktor Frankl govori i o nad-smislu dovodeći ga u vezu s transcendentnim i religijskim: ʺSamo po sebi je jasno da je vjera u nad-smisao – shvaćen bilo kao granični pojam ili, religijski, kao providnost – od eminentnog psihoterapijskog i psihohigijenskog značenja. Ona je stvaralačka. Kao prava vjera proizišla iz unutarnje snage, ona krijepi. Za takvu vjeru ne postoji konačno ništa besmisleno.ʺ
U knjizi su prikazane i objašnjene ne samo teorijske osnove nego su navedeni i primjeri iz terapije, odnosno kliničke prakse. U središtu je uvijek ljudska osoba – biće slobodno, odgovorno i usmjereno prema smislu. To da čovjek može težiti ne samo prema užitku i moći, što je svojstveno i životinjama, nego ponajprije i povrh svega prema smislu – objašnjava, uz ostalo, zašto čovjeku pripada dostojanstvo osobe. O tome Frankl kaže: ʺŽivotinja, stoga, nije osoba jer se ne može postaviti iznad sebe, sebi nasuprot. Zbog toga u životinja nema korelata osobi, kao što nema ni svijeta, već samo okoline.ʺ
Ne treba posebno isticati samorazumljivu veliku vrijednost Franklove knjige ʺLiječnik i dušaʺ. Svaki će se čovjek nekada naći u životnoj situaciji kada mu može djelotvorno pomoći vjera u terapijsku snagu smisla.
