Suvremeni ukrajinski pjesnici i njihovi stihovi o Hrvatskoj i Ukrajini
Marito Mihovil Letica - Zagreb
″Molitva je plodna brazda u koju valja sijati duh mira čak i usred ratnih užasa″, rekao je papa Franjo prvoga dana korizme nakon kateheze na općoj audijenciji. Papa je pozvao da u bratskoj ljubavi primimo ukrajinski narod koji bježi pred ratnim strahotama, da mu otvorimo svoje granice, svoja srca i vrata svojega doma, da Ukrajincima velikodušno pružimo sve potrebno kako bi unatoč dramatičnim događajima živjeli dostojno.
Čitav humani, slobodoljubivi i pravdoljubivi svijet suosjeća s Ukrajincima nastojeći im pomoći. Duša ukrajinskoga naroda očituje se, uz ostalo, u njegovoj poeziji, kako narodnoj tako i umjetničkoj. Latinska izreka kaže da u ratu muze šute, ″Inter arma silent Musae″, jer tada bivaju potisnutima i umjetnost i znanost. Mi ćemo, u pozitivnome prkosu prema ratu i toj izreci, čuti stihove dvoje suvremenih ukrajinskih pjesnika, što ih je na hrvatski prevela Antica Menac. Mogli smo mnogo puta pročitati i čuti o međusobnoj naklonjenosti i sličnostima povijesnih sudbina ukrajinskoga i hrvatskoga naroda; uostalom, Ukrajina je među prvim državama priznala Republiku Hrvatsku dok se na početku Domovinskoga rata hrabro opirala agresiji JNA i pobunjenih Srba. O ljubavi i prisnosti ukrajinskoga naroda prema Hrvatskoj i Hrvatima vjerodostojno svjedoče stihovi međunarodno priznatoga pjesnika Dmitra Pavlička, koji se svesrdno zauzimao za priznanje Hrvatske, pjesnika poznatoga po neobičnim poetskim slikama i dubokim emocijama. Pavličko je autor pjesme naslovljene ″Hrvatska″ ili, izvorno na ukrajinskome, ″Хорватія″, koja je razmjerno duga te ćemo čuti nekoliko izabranih strofa:
″Po brdima Božja ruka laka / Prostrla je sela poput platna, / Tu se širi jedna zemlja skladna, / Kukuruzna, sočna, vinogradna / Što miriše poput medenjaka. // […] // Na slavensko stablo tu je davna / Rimska još nakalemljena grana. / I hridine sve, i sve doline, / Gdje sad pčele zuje pjesme svoje, / Na krvavim temeljima stoje. // […] // Oči kuća srušenih do tla, / Svi tragovi ugašenog rata / Pune dušu, i htio bih znati – / Možda mi predci, Bijeli Hrvati, / Prožimlju tako srce do dna. // Ko nestali snovi iz djetinjstva / Tu nada mnom blista krošnja siva: / Tisućljetna maslina, Hrvatska, / Puna rana, ali uvijek živa!″
Također je glasovita pjesnikinja Lina Kostenko, koja u svoju intimnu liriku često upisuje povijesne asocijacije i reminiscencije. Njezina pjesma ″Strašan kaleidoskop…″, napisana prije mnogo godina, doima se aktualnom kao da je spjevana jutros ili večeras. Čut ćemo je u cijelosti:
″Strašan kaleidoskop: / ovoga trena netko je ovdje poginuo. / Ovoga trena. Baš ovoga trena. Svakoga trena. / Brod se slomio. Galapagosi gore. / I izdiže se nad Dnjeprom gorčina pelin-zore. // Tamo eksplozija. Tu vulkan. Ruševine. Sve / sravnjeno sada. / Netko nišani. Netko je pao. Netko moli: ′Ne pucaj!′ / Nema više što pričati Šeherezada. / Nad Rajnom već ne pjeva Lorelaj. // Komet leti. Dijete se igra. / Cvjetaju lica koja strah nije uspio strti. // Nek je blagoslovljen svaki tren života / na ovim svjetskim kosidbama smrti!″
