Beta verzija

Cerca

VaticanNews
Žena čita knjigu Žena čita knjigu 

Osvrt na knjigu ″Hrvatski alkemičari tijekom stoljeća″

Marito Mihovil Letica pripremio je osvrt na knjigu Snježane Paušek-Baždar ″Hrvatski alkemičari tijekom stoljeća″

Marito Mihovil Letica - Zagreb

O podrijetlu pojma ″alkemija″ nekoliko je pretpostavki različita stupnja utemeljenosti, od kojih se ni jedna nije uzmogla nametnuti i postati općeprihvaćenom teorijom. Pojam najvjerojatnije dolazi od grčkoga ″hymeía″ u značenju ʹmješavinaʹ. Taj su izraz preuzeli Arapi i dodali mu tipični svoj gramatički član ″al″ (kao npr. u riječima ″algoritam″, ″algebra″, ″alkohol″) pa tako nastade oblik ″al-kīmyā″, tj. ″alkemija″. Postoji i mišljenje da je izraz ″hymeía″ dospio od riječi ″Kem″, što znači ʹcrna zemljaʹ, a to je ime kojim u antici nazivahu Egipat.

Alkemijsku vještinu razvili su stari Egipćani. Od njih su je preuzeli i dalje nadogradili neki grčki filozofi i prirodoslovci, a poslije se u neoplatonizmu pojavila kao spoj znanosti i pseudoznanosti, mistike i magije. Nerijetko je u tome bilo i šarlatanstva. Budući da su alkemiju uz ostalo zlorabili za izradbu lažnoga novca, car Dioklecijan je koncem 3. stoljeća donio uredbu da se spale svi egipatski rukopisi s receptima za pravljenje ″umjetnoga zlata″.

U srednjem vijeku u Europi se alkemijom bave brojni filozofi, prirodoslovci, liječnici, ali i katolički svećenici. Među njima je i njemački dominikanac sv. Albert Veliki, koji u 13. stoljeću bijaše učitelj također svetoga Tome Akvinskoga. Alkemijom se u istom stoljeću bavi i engleski franjevac Roger Bacon i mnogi drugi. Alkemija je često zaokupljala prave vjernike, ali i krivovjerce, gnostike.

Premda se alkemiju najčešće smatra nečim nesuvislim i besmislenim, parareligijskim i pseudoznanstvenim, treba reći da je to pojednostavljeno, jednostrano i samo djelomice točno. U alkemiji ponajprije treba razaznati ljudima svih vremena svojstveno htijenje da proniknu u tajne kozmosa te čovjeka kao njegova autentična sastavnog dijela.

Alkemiju ne bismo smjeli razumijevati samo kao zaludni pokušaj pretvaranja neplemenitih kovina u zlato. Ona ima i znanstvenu vrijednost, koja je bila u pronalaženju znanstvenih metoda i otkriću nepoznatih tvari, elemenata i spojeva, te filozofsku i duhovnu vrijednost, koja se iskazivala u čovjekovoj težnji da živi zajedno s prirodom te tako izgrađuje i usavršava duh i tijelo.

Da alkemija doista nije neko prastaro učenje, isprazno i odbačeno, svjedoče nam na posve osobite načine znameniti švicarski psiholog i psihijatar Carl Gustav Jung te ništa manje značajni argentinski književnik Jorge Luis Borges.

Jung je u djelu ″Psihologija i alkemija″, objelodanjenu 1944., razradio složene i višestruko uvjetovane odnose između starih alkemijskih naučavanja i suvremenih psihoanalitičkih interpretacija nesvjesnog, pri čemu je smjerao ukazati na sličnosti psihičkih podataka dobivenih psihoanalizom i interpretacijâ alkemijskih simbola koji značenjski zastupaju preobrazbu materije. Iz toga s alkemijom povezana Jungova psihoanalitičkog pristupa proistekli su njegove arhetipske matrice i jezik simbolâ. A Borges u vjerojatno najboljoj svojoj pripovijesti ″Aleph″, objavljenoj prvi put 1949., dohvaća se odnosâ zemlje i neba, tvari i duha, ograničenog i bezgraničnog, dijela i cjeline, mikrokozmosa i makrokozmosa.

Alkemičarâ bijaše i među Hrvatima, o čemu vjerodostojnom znanstvenom metodologijom, sadržajno i s osjećajem za esencijalno svjedoči knjiga ″Hrvatski alkemičari tijekom stoljeća″. U prvome poglavlju, naslovljenu ″Osnovna obilježja europske alkemije″, autorica Snježana Paušek-Baždar među inim piše:

″Povjesničari kemije dali su više definicija alkemije. U nastojanju da jednom definicijom obuhvati alkemiju svih vremena i kultura, najprihvatljivija nam je ona J. H. Shepparda koja kaže: ʹAlkemija je umijeće preobrazbe manje vrijednoga, bilo materijalnoga ili duhovnoga u vrjednije.ʹ Pod preobrazbom se podrazumijava prelazak s niže na višu razinu savršenstva. Pri tome se uzima u obzir da duboke podjele između materijalnoga i duhovnoga, sve do pojave egzaktnih znanosti, nije bilo. Sheppard također ističe tri smjera europske alkemije: prvi, potragu za kamenom mudraca (za metale); drugi, pripravu životnog eliksira (za ljude); i treći, gnosticizam u traženju puta duševnog spasenja.″

Autorica knjige , prof. dr. Snježana Paušek-Baždar, znanstveni je savjetnik u trajnom zvanju u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, k tome je redoviti naslovni profesor na Odjelu za kemiju Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Na ovitku njezine knjige – koja je objelodanjena u Zagrebu 2017., a izdavači su HAZU te Školska knjiga – čitamo ovo:

″Alkemija je jedno od najstarijih i najtajnovitijih umijeća čovječanstva i snažno je utjecala na povijest intelektualnoga svijeta. Tekstovi hrvatskih alkemičara dosad su bili neistražen dio hrvatske povijesne, filozofske i prirodoslovne baštine te nije bilo poznato da su na tlu Hrvatske djelovali adepti koji su se bavili alkemijom, poput kraljice Barbare Celjske, kanonika Ivana ili profesora gramatike Daniela. U ovoj je knjizi opisan i vrjednovan njihov doprinos u europskme kontekstu, a njihovi spisi i djelovanje pokazuju da su bili nezaobilazni stvaratelji europske civilizacije.″

U knjizi dakle možemo čitati o alkemijskim pokusima kraljice Barbare Celjske, čiji je laboratorij bio u podrumu dvorca u starom gradu u Samoboru kraj Zagreba; zatim o zagrebačkom kanoniku Ivanu i alkemiji; o Federiku Grisogonu, alkemičaru rodom iz Zadra; o jednome alkemijskom rukopisu u Metropolitanskoj knjižnici u Zagrebu; o Ivanu Leopoldu Payeru, paracelsusovcu na razmeđu 17. i 18. stoljeća; k tome o Ignjatu Martinoviću, dvorskome alkemičaru cara Leopolda II.; također o hrvatskim alkemičarima iz 19. stoljeća: Tomašu Mikloušiću, Filipu Šufflayu i Emiliju Laszowskom; a u knjizi je riječ i o nesigurnim predajama o nekim hrvatskim alkemičarima, primjerice o svećeniku i redovniku Jurju Križaniću i jednomu njegovu razgovoru o alkemiji. To je samo dio sadržaja knjige. Na njezinu kraju nalazi se rasprava Bjelovarčanina Gustava Fleischera o europskoj alkemiji.

Posrijedi je vrlo sadržajna i vrijedna knjiga, koja predočava mnoge do sada nepoznate podatke. Značajan je doprinos povijesti znanosti u Hrvatâ.

Osvrt na knjigu Snježane Paušek-Baždar ″Hrvatski alkemičari tijekom stoljeća″
20 svibnja 2018, 18:08