Traži

Papa Franjo održao je svoj drugi govor u budimpeštanskoj katedrali svetog Stjepana Papa Franjo održao je svoj drugi govor u budimpeštanskoj katedrali svetog Stjepana  (Vatican Media)

Papa Crkvi u Mađarskoj: Ne rigidnosti, potrebni su blizina, suosjećanje i nježnost

Tijekom prvog dana apostolskog putovanja u Budimpešti, Sveti se Otac poslijepodne, u konkatedrali sv. Stjepana, susreo s biskupima, svećenicima, đakonima, posvećenim osobama, bogoslovima i pastoralnim djelatnicima. Govor rimskog biskupa prenosimo u cijelosti

Apostolsko putovanje u Mađarsku

Govor pape Franje na susretu s biskupima, svećenicima, đakonima, posvećenim osobama, bogoslovima i pastoralnim radnicima

Budimpešta, Konkatedrala sv. Stjepana, 28. travnja 2023.

 

Draga braćo biskupi,
dragi svećenici i đakoni, redovnice, redovnici, bogoslovi,
Dragi pastoralni radnici, braćo i sestre,
dicsértessék a Jézus Krisztus! [laudetur Jesus Christus!]

Sretan sam što sam ponovno ovdje nakon što sam s vama bio na 52. međunarodnom euharistijskom kongresu. Bio je to trenutak velike milosti i siguran sam da vas prate njegovi duhovni plodovi. Zahvaljujem mons. Veresu na pozdravu koji mi je uputio i što je prihvatio želju katolika Mađarske riječima: „U ovom svijetu koji se mijenja želimo svjedočiti da je Krist naša budućnost“. Krist. Ne „budućnost je Krist“, ne: Krist je naša budućnost. Ne miješati to! To je za nas jedan od najvažnijih zahtjeva: interpretirati promjene i preobrazbe naše epohe, nastojeći se bolje suočiti s pastoralnim izazovima, s Kristom i u Kristu. Ništa bez Gospodina i ne udaljeni od Gospodina.

No to je moguće samo gledajući u Krista kao našu budućnost: On je „Alfa i Omega, Onaj koji jest, koji je bio i koji dolazi, Svemogući“ (Otk 1,8), početak i kraj, temelj i krajnji cilj ljudske povijesti. Kontemplirajući o njegovoj slavi u ovom uskrsnom vremenu, o njemu koji je „Prvi i Posljednji“ (Otk 1,17), možemo gledati na oluje koje ponekad pogađaju naš svijet, na brze i stalne promjene u društvu i na istu krize vjere Zapada s pogledom koji ne posustaje i koji iz vida ne gubi središnjost Uskrsa: uskrsli Krist, središte povijesti, je budućnost. Naš je život, koliko god krhkošću obilježen, čvrsto stavljen u njegove ruke. Ako to zaboravimo, i mi, pastiri i laici, tražit ćemo ljudska sredstva i instrumente da se obranimo od svijeta, zatvarajući se u svoje udobne i mirne vjerske oaze. Ili ćemo se, naprotiv, prilagoditi promjenjivim vjetrovima svjetovnosti pa će naše kršćanstvo izgubiti snagu, i prestat ćemo biti sol zemlje. Vratiti se Kristu, kao budućnosti, kako ne bismo upali u promjenjive vjetrove svjetovnosti – što je najgore što se može dogoditi Crkvi: svjetovna Crkva.

To su, dakle, dva tumačenja – želim reći dvije kušnje – od kojih se kao Crkva uvijek moramo čuvati: katastrofično čitanje sadašnje povijesti, koje se hrani defetizmom onih koji ponavljaju da je sve izgubljeno, da više nema vrijednosti kao nekad, da se ne zna gdje ćemo završiti. Dobro je da je svećenik Sándor izrazio zahvalnost Bogu koji ga je „izbavio od defetizma“! Što je on napravio od svog života, veliku katedralu? Ne, malu seosku crkvu za pomoć, ali ju je napravio. Nije se dao poraziti. Hvala ti, brate. A onda drugi rizik, onaj naivnog čitanja vlastitog vremena, koje se umjesto toga temelji na pogodnosti konformizma te nas navodi da vjerujemo da je na kraju sve u redu, da se svijet do sada već promijenio te da se moramo prilagoditi – bez razlučivanja, eh? To je ružno. Evo, protiv katastrofičnog defetizma i svjetovnog konformizma, Evanđelje nam daje nove oči, daje nam milost razlučivanja da u naše vrijeme uđemo sa stavom prihvata, ali i s duhom proroštva. Dakle, s prihvatom otvorenim proroštvu. Ne volim koristiti pridjev proročki, previše se koristi. Imenicu: proroštvo. U krizi smo imenica, a često koristimo pridjeve. Ne: proroštvo. Duh i stav prihvaćanja, ali s proroštvom u srcu.

U tom smislu, želio bih se kratko zadržati na lijepoj slici koju je koristio Isus: slici stabla smokve (usp. Mk 13,28-29). On nam je nudi u kontekstu jeruzalemskog hrama. Onima koji su se divili njegovom prekrasnom kamenju i tako živjeli svojevrsni svjetovni konformizam, stavljajući sigurnost u sveti prostor i njegovu svečanu veličinu, Isus poručuje da se ništa na ovoj zemlji ne smije apsolutizirati, jer sve je nesigurno i neće ostati ni kamen na kamenu. Ovih dana u časoslovu čitamo knjigu Otkrivenja, gdje se kaže da neće ostati kamen na kamenu. No, u isto vrijeme, Gospodin ne želi dovesti do obeshrabrenja ili straha. I zato dodaje: kad sve prođe, kad se sruše ljudski hramovi, dogodit će se strašne stvari i bit će silovitih progona, tada će „ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom“ (r. 26). I upravo nas ovdje poziva da pogledamo stablo smokve: „A od smokve se naučite prispodobi! Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: ljeto je blizu. Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je, na vratima!“ (r. 28-29). Pozvani smo stoga kao plodna biljka prihvatiti vrijeme u kojem živimo, s njegovim promjenama i izazovima, jer upravo se kroz sve to – kaže Evanđelje – Gospodin približava. A u međuvremenu smo pozvani kultivirati ovo naše doba, čitati ga, u njemu sijati Evanđelje, obrezivati ​​suhe grane zla, donositi plodove. Pozvani smo na prihvat s proroštvom.

Prihvat s proroštvom: radi se o tome da naučimo prepoznavati znakove Božje prisutnosti u stvarnosti, i tamo gdje se ona ne pojavljuje izričito obilježena kršćanskim duhom i dolazi nam u susret sa svojim karakterom izazova ili pitanja. A ujedno je riječ o tome da sve tumačimo u svjetlu Evanđelja, da se ne posvjetovnjačimo: budite oprezni. Da se ne posvjetovnjačimo, već da budemo navjestitelji i svjedoci kršćanskog proroštva. Pazite na proces posvjetovnjačenja: pasti u svjetovnost, možda je najgore što se može dogoditi jednoj kršćanskoj zajednici. Vidimo da i u ovoj zemlji, gdje je tradicija vjere ostala duboko ukorijenjena, svjedočimo širenju sekularizma i onoga što ga prati, što često riskira ugrožavanje cjelovitosti i ljepote obitelji, izlažući mlade modelima obilježenim materijalizmom i hedonizmom, polarizirajući raspravu o novim pitanjima i izazovima. A onda se može doći u iskušenje da se bude rigidan, zatvori i usvoji „borbeni“ stav. No te stvarnosti mogu predstavljati prilike za nas kršćane, jer potiču vjeru i produbljivanje nekih tema, pozivaju nas da se zapitamo kako ti izazovi mogu ući u dijalog s Evanđeljem, da tražimo nove načine, alate i jezike. U tom smislu, Benedikt XVI. je potvrdio da različita razdoblja sekularizacije dolaze kao pomoć Crkvi jer su „na bitan način pridonijela njezinu pročišćenju i unutarnjoj reformi. Zapravo, sekularizacije [...] su svaki put značile duboko oslobađanje Crkve od oblika svjetovnosti“ (Susret s katolicima angažiranima u Crkvi i društvu, Freiburg im Breisgau, 25. rujna 2011.). Pred bilo kojom vrstom sekularizacije postoji izazov, to je poziv na pročišćavanje Crkve od svake vrste svjetovnosti. Vraćamo se na ovu riječ: svjetovnost. Pasti u svjetovnost, najgore je što nam se može dogoditi. To je soft poganstvo, poganstvo koje ti ne uzima mir. Zašto? Ne zato što je ono dobro, nego zato što si ti anesteziran.

Zalaganje za ulazak u dijalog s današnjim situacijama traži od kršćanske zajednice prisutnost i svjedočenje, da zna slušati pitanja i izazove bez straha i rigidnosti. To nije lako u sadašnjoj situaciji, jer teškoćâ ne manjka ni iznutra. Posebno bih istaknuo preopterećenost svećenika poslom. S jedne strane, naime, brojne su potrebe župnog i pastoralnog života, ali, s druge strane, sve je manje zvanja i svećenika je malo, često u poodmaklim godinama i s nekim znakovima umora. To je stanje zajedničko mnogim europskim zbiljama, u pogledu kojega je važno da se svi – pastiri i laici – osjećaju suodgovornima: prije svega u molitvi, jer odgovori dolaze od Gospodina, a ne od svijeta, iz Svetohraništa, a ne s računala. Potom u strasti za pastoralom zvanja, tražeći načine kako s entuzijazmom mladima ponuditi privlačnost nasljedovanja Krista i u posebnom posvećenju.

Lijepo je ono što nam je rekla sestra Krisztina. Bio je to težak poziv, eh? Jer joj je, da bi postala redovnica, prvo pomogao jedan svećenik, redovnik, ne sjećam se koji, pa franjevac, pa isusovci s duhovnim vježbama. Na kraju je postala dominikanska redovnica. Bravo, lijep put si napravila. Lijepo je ono što nam je rekla o „raspravi s Isusom“ o tome zašto je pozvao upravo nju. Htjela je da pozove sestre, ne nju. Postoji potreba za nekim tko sluša i pomaže dobro raspravljati s Gospodinom! I, općenitije, potrebno je započeti crkvenu refleksiju – koristim riječ sinodalno, što trebamo činiti svi zajedno, u tom smislu – kako bi se ažurirao pastoralni život, ne zadovoljavajući se ponavljanjem prošlosti i bez straha od rekonfiguracije župe na teritoriju, već postavljajući kao prioritet evangelizaciju i pokretanje aktivne suradnje između svećenika, kateheta, pastoralnih radnika, učitelja. Već ste na ovom putu: nemojte stati, molim vas. Tražite moguće načine za radosnu suradnju u evanđeoskoj stvari i zajedno, svatko sa svojom karizmom, napredujte u pastoralu kao kerigmatskom navještaju, odnosno onome koji pokreće savjesti. Lijepo je ono što nam je rekla Dorina o potrebi da se dopre do drugih kroz naraciju, komunikaciju, dotičući se svakodnevice. I ovdje se malo zaustavljam kako bih naglasio lijepi rad kateheta, ovaj anticum ministerium. Postoje mjesta u svijetu – sjetite se primjerice Afrike – gdje evangelizaciju provode katehete. Ma, katehete su stupovi Crkve. Hvala vam za ono što radite. I zahvaljujem đakonima i katehetama, koji imaju odlučujuću ulogu u prenošenju vjere mladim naraštajima, i svim onim učiteljima i odgojiteljima koji su velikodušno uključeni u polju edukacije: hvala, hvala puno!

Dopustite mi još da vam kažem da je dobar pastoral moguć ako smo sposobni živjeti ljubav koju nam je Gospodin zapovjedio i koja je dar njegova Duha. Ako smo udaljeni ili podijeljeni, ako postanemo rigidni u stavovima i skupinama, ne donosimo ploda: razmislimo o sebi, našim idejama i našim teologijama. Žalosno je kad se dijelimo, umjesto da se igra kao ekipa, igra se neprijatelja: đavao je taj koji dijeli, a umjetnik je za to, to mu je specijalnost. I mi vidimo biskupe nepovezane jedne s drugima, svećenike u napetosti s biskupom, starije u sukobu s mlađima, dijecezanske s redovnicima, prezbitere s laicima, latinske katolike s grčkima. Dolazi do polarizacije u pitanjima koja se tiču ​​života Crkve, ali i u političkim i društvenim aspektima, pribjegavajući ideološkim pozicijama. Ali, ne dopustite da uđu ideologije! Život vjere, čin vjere ne može se svesti na ideologiju: to pripada đavlu. Ne, molim vas, nemojte to činiti: prvi pastoralni rad je svjedočenje zajedništva, jer Bog je zajedništvo i prisutan je tamo gdje je bratska i sestrinska ljubav. Nadiđimo ljudske podjele da zajedno radimo u vinogradu Gospodnjem! Uronimo u duh evanđelja, ukorijenimo se u molitvi, osobito u adoraciji i slušanju Božje Riječi, njegujemo trajnu formaciju, bratstvo, sestrinstvo, blizinu i pažnju prema drugima. Veliko je blago stavljeno u naše ruke, nemojmo ga rasipati tražeći sporedne stvarnosti u odnosu na Evanđelje! I ovdje si uzimam slobodu reći vam: čuvajte se ogovaranja, tračanja među biskupima, svećenicima, sestrama, laicima… Ogovaranje uništava. Ali, ogovaranje je tako lijepa stvar: izgleda kao karamela sa šećerom, lijepo je tračati o drugima. Čovjek često zapadne u to: budite oprezni, jer to je put u propast. Ako posvećena osoba ili laik koji ozbiljno živi uspije da nikad o drugome ne govori loše, to je svetac, svetica. Krenite tim putem: bez ogovaranja. „Eh, teško je oče, jer nekad se oklizne, onaj komentar, pa drugi...“. Ali, postoji dobar lijek protiv ogovaranja: molitva, na primjer. Ali postoji još jedan lijep lijek: ugristi se za jezik, znaš? Ugrizeš se za jezik i nema ogovaranja. Slažete se? Bez ogovaranja.

I još bih nešto želio reći svećenicima, da svetom Božjem narodu nudimo lice Oca i stvaramo obiteljski duh: nastojmo ne biti rigidni, nego imati milosrdne i suosjećajne poglede i pristupe. O ovome želim naglasiti jednu stvar: koji je to Božji stil. Prvi Božji stil je stav bliskosti. On sam je to rekao u Ponovljenom zakonu: „Reci mi koji narod ima svoje bogove tako blizu kao što si ti meni?“. Bog, Božji stav je blizina, sa suosjećanjem i nježnošću. Blizina, suosjećanje i nježnost: to je Božji stil. Ma, idemo na ovaj stil. Jesam li blizak ljudima, pomažem li ljudima, jesam li suosjećajan ili osuđujem sve? Jesam li blag, dobroćudan? Za to bez rigidnosti, ne: blizina, suosjećanje i nježnost. S tim u vezi, zadivile su me riječi don Józsefa, koji je podsjetio na predanost i službu svog brata, blaženog Jánosa Brennera, brutalno ubijenog kada je imao samo 26 godina. Koliko je ovaj narod imao svjedoka i ispovjednika vjere za vrijeme totalitarnih režima prošlog stoljeća! Patili ste puno! Blaženi János iskusio je toliko patnje na vlastitoj koži i bilo bi mu lako biti ogorčen, zatvoriti se, biti rigidan. Umjesto toga, bio je dobri pastir. To se traži od svih nas, posebno od svećenika: milosrdan pogled, suosjećajno srce, koje uvijek oprašta, koje uvijek oprašta, koje uvijek pomaže da se počne ispočetka, koje prima i ne osuđuje i ne tjera, koje hrabri i ne kritizira, služi i ne trača.

Ovaj stav, to nas vodi prihvatu, prihvatu koje je proroštvo, odnosno prenošenju Gospodinove utjehe u situacijama boli i siromaštva u svijetu, u blizini progonjenim kršćanima, migrantima koji traže gostoprimstvo, ljudima drugih etničkih skupina, svakome u potrebi. U tom smislu imate izvrsne primjere svetosti, poput Svetog Martina. Njegova gesta dijeljenja plašta sa siromasima mnogo je više od djela milosrđa: to je slika Crkve prema kojoj treba težiti, to je ono što Crkva u Mađarskoj može donijeti kao proročanstvo u srcu Europe: milosrđe i blizinu. Ali htio bih se sjetiti i svetog Stjepana čija je relikvija ovdje kraj mene: on koji je prvi povjerio naciju Božjoj Majci, koji je bio odvažni evangelizator i utemeljitelj samostana i opatija, znao je i dobro slušati i dijalogizirati sa svima i brinuti za siromašne: smanjio im je poreze te je išao davati milostinju maskirajući se da ga ne prepoznaju. To je Crkva koju trebamo sanjati: Crkva sposobna za međusobno slušanje, vođenje dijaloga, obraćanje pažnje na najslabije, Crkva koja prihvaća sve osobe i Crkva koja je hrabra u donošenju proroštva evanđelja svakome.

Draga braćo i sestre, Krist je naša budućnost, jer On je taj koji vodi povijest, On je Gospodar povijesti. U to su bili čvrsto uvjereni vaši ispovjednici vjere: mnogi su biskupi, svećenici, redovnici i redovnice mučeni za vrijeme ateističkog progona, svjedoče o granitnoj vjeri Mađara. I to nije pretjerivanje, uvjeren sam: imate granitnu vjeru i zahvalimo Bogu na tome. Želim podsjetiti na kardinala Mindszentyja, koji je vjerovao u snagu molitve, do te mjere da se i danas, gotovo kao narodna izreka, ovdje ponavlja: „Ako bude milijun Mađara u molitvi, ja se neću bojati budućnost“. Milijun… Budite oni koji prihvaćaju, budite oni koji prihvaćaju, budite svjedoci evanđeoskog proroštva, ali prije svega budite žene i muškarci molitve, jer o tome ovisi povijest i budućnost. Zahvaljujem vam za vašu vjeru i za vašu vjernost, za sva dobra koja jeste i koja činite. I ne mogu zaboraviti hrabro i strpljivo svjedočenje mađarskih sestara Družbe Isusove koje sam susreo u Argentini nakon što su napustile Mađarsku za vrijeme vjerskog progona: ma, bile su žene svjedočanstva, bile su dobre! Svjedočenjem su mi učinile toliko dobra. Molim za vas da vas, po uzoru na vaše velike svjedoke vjere, nikada ne uhvati unutarnji umor – nemojte da vas uhvati taj unutarnji umor koji nas vodi u prosječnost, mediokritet: ne – i da s radošću idete naprijed. I molim vas da i dalje molite za mene. Köszönöm! [Hvala!]

(Vatican News - bj)

Photogallery

Papa Franjo u Mađarskoj. Susret s biskupima, svećenicima, đakonima, posvećenim osobama, bogoslovima i pastoralnim djelatnicima
28 travnja 2023, 18:40