Papa Franjo: Klanjajmo se Bogu, a ne svojem egu
Propovijed pape Franje, u dan kada se spominjemo putovanja Mudraca koji su s Istoka došli u Betlehem, započinje pogledom upravljenim prema zvijezdi koja izlazi, prema Isusu koji dolazi prosvijetliti sve narode i osvijetliti noći ljudskoga roda. Posebno se, međutim, ističe pitanje koje odjekuje u srcu svakog čovjeka: na kojem mjestu možemo pronaći Gospodina? Slijedeći učenje Mudraca – objasnio je Papa – možemo vidjeti da vjera nije plod naših zasluga ili teoretskog razmišljanja, nego je Božji dar. Možemo također shvatiti da je prvo mjesto susreta s Gospodinom 'nemir pitanjā'.
Kod mudraca je na početku prisutno ovo: nemir onoga koji si postavlja pitanja. Nastanjeni nemirnom čežnjom za beskonačnim, oni istražuju nebo i dopuštaju se zadiviti sjajem zvijezde, predstavljajući tako težnju prema transcendentnom koje potiče put civilizacija i stalno traženje našeg srca. Ta zvijezda, naime, u njihovu srcu ostavlja pitanje: Gdje je taj novorođeni?
Gdje je pun život, gdje je ljubav koja ne prolazi?
Traženje Boga – primijetio je Papa – put je koji otkriva 'gdje' i 'kada' se otvoriti Ljubavi koja ne prolazi.
Put vjere započinje kad, uz Božju milost, damo mjesta nemiru koji nas drži budnima; kada pustimo da nas „salijeću“ pitanja, kad nismo zadovoljni mirom do kojega dolazi kad sve činimo iz navike, nego se upuštamo u izazove svakoga dana; kad se prestanemo držati u neutralnom prostoru i odlučimo nastaniti prostore života koji nam stvaraju nelagodu, koje čine odnosi s drugima, iznenađenja, neočekivani događaji, projekti koje treba provesti, snovi koje treba ostvariti, strahovi s kojima se trebamo suočiti, patnje koje nas razdiru. U tim trenucima iz našeg srca nadiru ona nezadrživa pitanja koja nas otvaraju traženju Boga: gdje je za mene sreća? Gdje je puni život kojemu težim? Gdje je ta ljubav koja ne prolazi, koja nema zalaza, koja se ne slama čak ni pred krhkostima, neuspjesima i izdajama? Koje su skrivene prilike unutar mojih kriza i mojih patnji?
Bog nastanjuje naša nemirna pitanja
Papa je istaknuo da za „gašenje“tih pitanja ne nedostaju sredstva za smirenje duše, surogati za smirivanje našega nemira: od konzumerističkih proizvoda do zavodljivosti užitka, od spektakulizirajućih rasprava do idolopoklonstva blagostanja.
Sve kao da nam govori: ne razmišljaj previše, pusti, uživaj u životu! Često pokušavamo smjestiti srce u trezor udobnosti, ali da su Mudraci to učinili, nikada ne bi susreli Gospodina. Bog je, naprotiv, prisutan u našim nemirnim pitanjima; u njima ga mi tražimo kao što noć traži zoru… On je u tišini koja nas uznemiruje pred smrću i na kraju svake ljudske veličine, On je u potrebi pravednosti i ljubavi koju nosimo u sebi.
Krenuti na put
Osim nemira pitanja, postoji još jedno mjesto na kojemu možemo susresti Gospodina. To je – objasnio je Sveti Otac – rizik hoda.
Pitanja, čak i ona duhovna, mogu, naime, dovesti do frustracije i suhoće ako nas ne potaknu na hod, ako ne usmjere gibanje našega srca prema Božjem licu i ljepoti njegove Riječi. (…) Mudraci se, naime, ne zaustavljaju kako bi promatrali nebo i razmišljali o svjetlosti zvijezde, već se upuštaju u opasno putovanje koje ne predviđa unaprijed sigurne putove i unaprijed zacrtane karte. Žele otkriti tko je židovski kralj, gdje je rođen, gdje ga mogu pronaći. Zato pitaju Heroda, koji pak saziva vođe naroda i pismoznance koji traže odgovor u Svetom pismu. Mudraci su na putu: većina glagola koji opisuju njihove radnje glagoli su kretanja.
Vjera raste ako ju se živi u stalnom hodu prema Bogu
Bez neprekidnoga hoda i stalnoga dijaloga s Gospodinom ni vjera ne može rasti. Poneka predodžba o Bogu i nekoliko molitava koje smiruju savjest nisu dovoljni – napomenuo je Sveti Otac – potrebno je, naime, postati učenicima u nasljedovanju Isusa i njegova evanđelja.
Zapamtimo to: vjera ne raste ako ostaje statična; ne možemo ju zatvoriti u neku osobnu pobožnost ili ograničiti ju unutar zidova crkvi, nego ju treba ponijeti van, živjeti ju u neprestanom hodu prema Bogu i prema braći. Upitajmo se: hodam li prema Gospodaru života kako bi postao Gospodar mojega života? Isuse, tko si ti za mene? Kamo me zoveš da idem, što tražiš od mojega života? Koje odluke me pozivaš da učinim za druge?
Svrha svega jest prepustiti se Božjem zagrljaju
Nakon nemira pitanja i rizika hoda, papa Franjo je istaknuo treće mjesto susreta s Gospodinom: zadivljenost klanjanja.
Na kraju dugog putovanja i napornog traženja, mudraci ulaze u kuću, „ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se“ (r. 11). To je odlučujuće: naši nemiri, naša pitanja, duhovni hod i djela vjere moraju se združiti u klanjanje Gospodinu. Tamo će naći svoje središte i izvor jer se sve iz toga rađa, jer Gospodin nas potiče da osjećamo, činimo i djelujemo. Tu se sve rađa i tu je vrhunac svega, jer smisao svega nije doći do osobnog cilja i steći slavu za sebe, nego susresti Boga i prepustiti se njegovoj ljubavi koja daje temelj našoj nadi, koja nas oslobađa od zla, koja nas otvara ljubavi prema drugima, koja nas čini ljudima sposobnima graditi pravedniji i svijet u kojem će biti više bratstva.
Isus je sjajna jutarnja zvijezda
Sveti je Otac podsjetio da nema smisla baviti se pastoralnim radom ako Isusa ne stavimo u središte, ako mu se ne klanjamo.
Tu učimo stati pred Boga ne toliko da nešto tražimo ili učinimo, nego samo zato da zastanemo u tišini i prepustimo se njegovoj ljubavi, da dopustimo da nas zahvati i preporodi njegovo milosrđe. Poput mudraca, padnimo ničice, predajmo se Bogu u zadivljenosti klanjanja. Klanjajmo se Bogu, a ne vlastitom „ja“; klanjajmo se Bogu, a ne lažnim idolima koji nas zavode privlačnošću ugleda i moći; klanjajmo se Bogu da ne pokleknemo pred prolaznim stvarima i zavodljivom, ali praznom logikom zla.
Papa je propovijed završio poticajem da slijedimo put Mudraca; ako se prepustimo zadivljenosti klanjanja, otkrit ćemo da svjetlo obasjava i najmračnije noći. Ta je svjetlost Isus, blistava jutarnja zvijezda, sunce pravednosti, milosrdni sjaj Boga koji ljubi svakog čovjeka i svaki narod na zemlji – rekao je na kraju papa Franjo.
