Christus Vivit. Razlučivanje

Ilija Jurić

Deveto poglavlje: Razlučivanje
 

U posljednjem, devetom, poglavlju ovog dokumenta papa Franjo se referira na apostolsku pobudnicu Gaudete et Exsultate (Radujte se i kličite, 2018.) te ta razmišljanja primjenjuje na „razlučivanje vlastitog poziva u svijetu“ (CV, 278).

Danas se mladi čovjek nalazi u svijetu sve češćih prolaznih trendova prema kojima mijenja vlastiti način života ne obazirući se na mudrost razlučivanja što je za njega dobro, a što loše (CV, 279). Iako razlučivanje „uključuje razum i razboritost, nadilazi ih, jer nastoji prodrijeti u jedinstveni i tajanstveni naum koji Bog ima prema svakome od nas“ (CV, 280). Također, važno je oblikovanje savjesti, jer savjest „omogućuje da to razlučivanje raste u smislu dubine i vjernosti Bogu“ (CV, 281). Taj put izgradnje treba uključivati Krista koji će mladu osobu preobraziti te istodobno omogućiti da činjenje dobra postane navika (CV, 282).

Kako razlučiti svoj poziv

Poseban oblik razlučivanja predstavlja napor koji se ulaže u otkrivanje vlastitog poziva. To razlučivanje zahtjeva prostor samoće i tišine, jer nitko drugi ne bi trebao donositi odluku osim same osobe. Iako Gospodin progovara na različite načine, tišina predstavlja produljenu molitvu (CV, 283). Ona nije neka vrsta izoliranosti, jer je „preduvjet molitvenog razlučivanja spremnost slušati“. Tek na taj način mladi čovjek postaje otvoren prihvaćanju vlastitog poziva (CV, 284).

Pitanja pri razlučivanju svoga poziva

Važno je postavljanje raznih pitanja samom sebi pri razlučivanju vlastitog poziva. Ta pitanja ne bi smjela biti započeta pitanjima o novcu, ugledu ili slavi, nego pitanjima o sebi samom: poznajem li samoga sebe, koje su moje slabe, a koje jake toče. Nakon toga slijedi druga vrsta pitanja koja su usmjerena služenju, tj. kako bolje služiti i biti korisniji Crkvi i svijetu (CV, 285). Ova pitanja bi se trebala više postavljati u odnosu na druge, a ne toliko u odnosu na sebe same. Zato Papa dodaje kako je pitanje nad pitanjima: „Za koga sam ja?“, a ne: „Ali tko sam ja?“ (CV, 286).

Poziv Prijatelja

Da bismo prepoznali svoj osobni poziv, moramo prepoznati da je to poziv jednog prijatelja, a to je Isus. U darivanju prijateljâ daje se ono najbolje, a to nije nužno ono najskuplje. Prijatelj može unaprijed zamisliti osmijeh svoga prijatelja dok bude otvarao dar (CV, 287). Tako i Gospodin misli na svakoga, misli na osmijeh i ono što mu želi dati. Kada Gospodin daruje milost i karizmu tada se svaka osoba obraduje u svojoj dubini bića i to ne iz razloga što je dar rijedak ili izvanredan, nego zato što će odgovarati upravo njoj, bit će savršeno prikladan za cijeli njen život (CV, 288). Božji darovi zahtijevaju interakciju kako bi se uživalo u njima. Oni traže spremnost upuštanja u rizik. Taj rizik se može činiti ogromnim, ali treba imati na umu da je Gospodnja slika našeg života šira od naše. On nas ne promatra samo u trenutnoj situaciji, nego i onda kada jednoga dana budemo u zajedništvu s njim i drugima (CV, 289). Snaga života i snaga osobnosti potiču mladog čovjeka da teži uvijek nečemu većem. U ostvarivanju te želje važno je prijateljstvo s Isusom, pa je zbog toga važna veza između želje za beskonačnim i prijateljstva koje Isus nudi (CV, 290).

Slušanje

Osobe koje prate mlade u njihovu razlučivanju zvanja moraju znati slušati, a „slušanje pretpostavlja tri različite i komplementarne vrste osjetljivosti“ (CV, 291). Prva pozornost ili osjetljivost je slušanje drugoga koji u onome što govori daje samog sebe. Tu nije riječ o količini vremena, nego da ta osoba osjeti da je izdvojeno vrijeme isključivo za nju, odnosno, da je se sluša bezuvjetno (CV, 292). Druga se pozornost sastoji u razlučivanju gdje je točno prisutna milost, a gdje kušnja, to jest, što druga osoba točno želi reći, što točno želi da se shvati od onoga što joj se događa u životu (CV, 293). Treća se pozornost sastoji u „osluškivanju poticaja koji 'unaprijed' pokreću drugu osobu“. To nije slušanje površnih želja, nego je dublja vrsta slušanja koja razaznaje gdje druga osoba želi zaista ići, odnosno, koji je Gospodinov plan (CV, 294).

Praćenje

Tek će nakon ovih triju osjetljivosti „razlučivanje postati istinsko sredstvo duhovne borbe koje nam pomaže vjernije slijediti Gospodina“, piše rimski biskup. Tada želja za prepoznavanjem vlastitog poziva poprima snažan intenzitet, novu kvalitetu i višu razinu (CV, 295). Zbog svega navedenog, kako bi se pomoglo drugoj osobi da slijedi vlastiti otkriveni put, u određenom trenutku moramo nestati kako bismo pustili drugoj osobi da slijedi put koji je otkrila (CV, 296).

Budući da je teško sastaviti 'knjigu recepata' u ovakvim procesima, važno je iste poticati i pratiti ne nametajući neke druge pravce (CV, 297). Prije praćenja drugih svakako treba biti dobro obučen kao Marija koja je to „učinila suočavajući se još kao vrlo mlada s vlastitim pitanjima i teškoćama“ (CV, 298).

I na kraju... želja

U posljednjem broju papa Franjo apostolsku pobudnicu Christus Vivit zaključuje direktnom porukom i željom: „Dragi mladi, bit će mi velika radost vidjeti vas kako trčite brže od onih koji su spori ili bojažljivi. Trčite privučeni onim Licem koje toliko ljubimo, kojem se klanjamo u euharistiji i prepoznajemo u tijelu naše braće i sestara koji trpe. Neka vas Duh Sveti potiče u toj utrci u kojoj grabite prema naprijed. Crkva treba vašu poletnost, vaše intuicije, vašu vjeru. Trebamo ih! A kad stignete tamo gdje mi još nismo stigli, imajte strpljenja čekati nas (CV, 299).