Christus Vivit. Poziv

Ilija Jurić

Osmo poglavlje: Poziv
 

Prethodno je papa Franjo pisao o pastoralu mladih, dok u ovom osmom poglavlju (CV, 248-277) piše o pozivu koji se u širem smislu može shvatiti kao Božji poziv. Uključuje poziv na život, prijateljstvo s njim, na svetost, i tako dalje. To sav naš život dovodi u suodnos s Bogom koji nas ljubi i omogućuje nam shvatiti da ništa nije plod besmislenog kaosa, nego da, naprotiv, sve u našem životu može postati odgovor Gospodinu (CV, 248). Svi su kršćani bilo kojeg položaja i statusa pozvani na savršenu svetost, jer je to poziv od Gospodina (CV, 249).

Poziv na prijateljstvo s Isusom

Prije svega, mlada osoba treba prepoznati da Isus želi biti prijatelj s njom i to je raspoznavanje temelj svega. Isusovo pitanje Šimunu Petru: „Šimune, sine Ivanov, ljubiš li me?“ (Iv 21,16), više odgovara riječima: Voliš li me kao prijatelja? S druge strane, suprotni primjer koji Franjo navodi je susret Isusa i bogatog mladića koji je otišao žalostan odbacivši veliko prijateljstvo (CV, 250-251). Život koji Isus daje je povijest ljubavi, odnosno, povijest života. Taj život nije spasenje koje visi 'na oblaku' i čeka da ga se učita, niti je nova 'aplikacija' koja se treba otkriti, nego je to život koji se želi združiti i pustiti korijene u život svake osobe (CV, 252).

Biti za druge

U strogom smislu poziv bi bio misijsko služenje drugima, jer poziv nije jedan dio života kao privjesak kojeg se može skinuti. Poziv je nešto što se ne može iščupati iz bića i on se ne sastoji samo od poslova koji se moraju obaviti, već je nešto više, a to je služenje drugima (CV, 253-255). U služenju drugima otkrivamo svoj pravi ja. Tada prepoznajemo zašto smo stvoreni i koji je Gospodinov plan za naš život. U pozivu se traži smjer života. Poziv usmjerava da se izvuče ono najbolje od sebe za Boga i dobro drugih (CV, 256-257). To „biti za druge“, u životu svake mlade osobe povezano je s dva osnovna pitanja: zasnivanje obitelji i rad (CV, 258).

Ljubav i obitelj

O pozivu na ljubav mlade osobe i sanjanje o tome da susretnu pravu osobu s kojom će graditi zajednički život i osnovati obitelj bilo je riječi i u pobudnici Amoris Laetitia, posebno u četvrtom i petom poglavlju (CV, 259). „Sakrament ženidbe obavija ovu ljubav Božjom milošću, ukorjenjuje ju u samoga Boga“ i zbog toga mlada osoba može ići naprijed kroz život sigurnim korakom, bez straha, piše Papa (CV, 260). Također, rimski biskup ne želi zaobići spolnost, odnosno, spol koji nije tabu tema, jer je to dar od Boga i Bog nas je „stvorio kao spolna bića“. Spolnost ima dvije svrhe: uzajamno se voljeti i rađati život. To je strastvena, prava ljubav (CV, 261).

Izazov je zasnovati novu obitelj

Glavna referenta točka za mlade je obitelj. Ugledavši se na svoje roditelje i njihovu ljubav prema njima, mladi se nadaju da će i sami uspjeti zasnovati obitelj. Međutim, svjedoci smo sve većem broju rastava, razvoda i drugih nemilih scena u obiteljima što prouzrokuje krizu identiteta kod mladih ljudi. Često u tim problemima djedovi i bake imaju ključne uloge, a mladi preuzimaju odgovornosti kojima još nisu dorasli (CV, 262). Pri tome treba dodati kulturu prolaznosti koja danas vlada te svima sve poznatiju izjavu kako brak danas 'nije u modi', pa se mladi sve više pitaju je li vrijedno zasnovati novu obitelj. Vrijedi, kaže Franjo, i moli mlade da idu protiv te struje i da se pobune protiv te kulture provizornog (CV, 263-264).

Priprava za brak

Prije sklapanja sakramenta ženidbe, valja se pripraviti razvijajući svoje vrline kao što su „ljubav, strpljivost, sposobnost za dijalog i služenje“. Također, to uključuje i ovladavanje „vlastitom spolnošću, tako da sve manje postaje sredstvo za korištenje drugih, a sve više sposobnost za darivanje svega sebe drugoj osobi na isključiv i velikodušan način“ (CV, 265).

Rad

Vrlo važan dio života mlade odrasle osobe je rad i to je iskustvo vrlo neodređeno, jer se događaju prelasci iz jednog posla u drugi, kao iz jedne karijere u drugu. Rad može određivati kvalitetu života i količinu slobodnog vremena te utjecati na identitet mlade odrasle osobe. U radu mladi čovjek traži „smisao i ispunjenje svojih snova i vizija“ (CV, 268). On je nužnost i  stvarni smisao života, jer život bez rada nije dobar. Mladi ne smiju očekivati život oviseći o tuđoj pomoći, pa u tome smislu, „financijsko pomaganje siromasima mora uvijek biti privremeno rješenje“ (CV, 269).

Nezaposlenost

Svijet rada može biti okrutan prema mladima doživljavajući tako isključenost i marginalizaciju, od kojih je najozbiljnija nezaposlenost mladih osoba. Nezaposlenošću mladi bivaju lišeni mogućnosti da pridonose razvoju društva (CV, 270). Ovo vrlo osjetljivo i složeno pitanje politika mora uzeti kao prioritetno. Međutim, to nije samo političko pitanje, već i društveno, jer je rad „izraz ljudskog dostojanstva, put sazrijevanja i socijalne uključenosti“ (CV, 271).

Ostvarivanje poziva kroz rad

Iako su neki mladi ljudi zaposleni, često to bude rad koji nije dio njihovog zvanja. To je surova stvarnost tržišta rada. No, ni tada mlada osoba ne smije odustati tražiti bar djelomične ili nesavršene načine življenja onoga što prepozna kao svoje pravo zvanje. (CV, 272). Citirajući Sveto pismo: „Uviđam da čovjeku druge sreće nema osim radosti u svome djelu“ (Prop 3,22), papa Franjo piše da puninu svoje sposobnosti za predanost, velikodušnost i žrtvu pojedinac otkriva kada prepozna za što ga je Bog stvorio, odnosno, koji je njegov poziv (CV, 273).

Zvanja na posebno posvećenje

Ako smo doista uvjereni da Duh Sveti nastavlja pobuđivati zvanja na svećeništvo i redovnički život, možemo „ponovno baciti mreže“ u ime Gospodnje, s punim povjerenjem. Možemo – i moramo – imati hrabrosti reći svakoj mladoj osobi da preispita mogućnost da slijedi taj put, smatra Papa (CV, 274). Gospodin je obećao da Crkvu neće ostaviti bez pastira i iako neki svećenici ne daju dobro svjedočanstvo, On neće prestati zvati (CV, 275). „Isus je u našoj sredini kao što je to bio u Galileji. On prolazi našim ulicama, zaustavlja se i gleda nas u oči, bez žurbe. Njegov je poziv privlačan i očaravajući“, piše Franjo. Lijepo zapakirane ponude koje izgledaju privlačno, tjeskoba i brzina kojom su danas pojedinci obasuti ne ostavljaju prostora unutarnjoj „tišini u kojoj se može zapaziti Isusov pogled i čuti njegov poziv“. Stoga Papa moli da mlada osoba traži one prostore mira i tišine koji će joj omogućiti da razmišlja, moli, jasnije i bolje vidi svijet koji je okružuje, i tada će, zajedno s Isusom, moći prepoznati koji je njezin poziv na ovome svijetu (CV, 277).