Papa: Došašće, milosno vrijeme za skidanje maske licemjerja
Strog, radikalan, na prvi pogled čak grub i sposoban utjerati strah: tako se Ivan Krstitelj predstavlja u evanđelju liturgije današnje druge nedjelje došašća. Papa Franjo je stoga, govoreći vjernicima okupljenima na Trgu svetoga Petra, u podnevnom nagovoru potaknuo da idu dalje od njegove strogosti i prividne grubosti, da shvate Ivanovu tajnu: on je – rekao je rimski biskup – alergičan na dvoličnost. Kada mu iz znatiželje ili iz oportunizma priđu farizeji i saduceji, poznati po svojemu licemjerju, taj čovjek odjeven u devinu dlaku ima vrlo jaku alergijsku reakciju.
Alergija na licemjerje
Ivan nas svojim „alergijskim reakcijama“ potiče na razmišljanje. Nismo li i mi katkada pomalo poput onih farizeja? Možda druge gledamo s visoka, misleći da smo bolji od njih, da držimo u rukama svoj život, da ne trebamo svaki dan Boga, Crkvu, braću i sestre, a zaboravljamo da je samo u jednom slučaju dopušteno gledati drugoga odozgo prema dolje: kada je potrebno pomoći mu da ustane; to je jedini slučaj, ostali slučajevi gledanja odozgo prema dolje nisu dopušteni. Možda mislimo da smo bolji od drugih, da nam Crkva ne treba svaki dan.
Poput oca
U međuvremenu Krstitelj, kojemu su hrlili svi koji su se osjećali grješnicima kako bi ispovjedili svoje grijehe i krstili se, upućuje farizejima i saducejima krik ljubavi, sličan kriku oca koji, gledajući sina kako se upropaštava, kaže mu: „Ne bacaj svoj život!“.
Licemjerje je najveća opasnost, jer može uništiti i najsvetije stvarnosti. Je li zbog toga Krstitelj – kao i Isus – strog prema licemjerima? Možemo, primjerice, pročitati 23. poglavlje Matejeva Evanđelja, u kojemu Isus tako snažno govori licemjerima svojega vremena. Zašto tako čini Krstitelj, ali i Isus? Kako bi ih prodrmali. Da bismo prihvatili Boga nije važna vještina, nego poniznost; ne vještina: „mi smo jaki, mi smo veliki narod“; ne, nego poniznost: „grješnik sam“, ali ne apstraktno, ne: „jer to, to, to“, svatko treba ispovjediti sebe, najprije vlastite grijehe, svoje propuste, svoje licemjerje; treba se osloboditi nadmenosti i uroniti u vodu pokajanja.
Nikada nije kasno za ponovni početak
Papa je stoga potaknuo da došašće živimo kao milosno vrijeme kako bismo skinuli sa sebe maske i stali u red s poniznima; kako bismo se oslobodili umišljenosti da smo sami sebi dovoljni, kako bismo otišli ispovjediti svoje grijehe. Postoji samo jedan put, poniznost: ona nas čisti od osjećaja nadmoći, formalizma i licemjerja te nam daje – napomenuo je papa Franjo – da u drugima vidimo braću i sestre, grješnike poput nas, a u Isusu Spasitelja koji dolazi radi nas, s našom potrebom da nas se pridigne, da nam se oprosti i da nas se spasi.
I zapamtimo još nešto: s Isusom uvijek postoji mogućnost da se počne ispočetka. Uvijek! On nas čeka i nikada nije umoran od nas. Čujmo upravljen nama Ivanov krik ljubavi da se vratimo Bogu i ne dopustimo da ovo došašće prođe kao dani u kalendaru, jer je to vrijeme milosti za nas, sada, ovdje! Nikada nije kasno, uvijek postoji mogućnost da se krene ispočetka, imajte hrabrosti, On je blizu nas, a ovo je vrijeme obraćenja. Svatko može pomisliti: „Imam u sebi tu situaciju, taj problem koji me sramoti“, ali Isus je kraj tebe, kreni iznova, uvijek postoji mogućnost za napraviti još jedan korak. Uvijek! On nas čeka i nikada se ne umori od nas. Nikada se ne umori, a mi nismo dosadni, On se nikada ne umara.
(Vatican News - po; aa)
