Fratelli tutti. Religije u službi bratstva u svijetu

Fra Ivan Tučić

Osmo poglavlje: Religije u službi bratstva u svijetu

Posljednje poglavlje Enciklike stavlja naglasak na religije koje bi trebale biti u službi izgradnje bratstva među ljudima i obrane pravednosti u društvu, koje bi trebale u svijetu „uspostaviti prijateljstvo, mir i sklad te dijeliti duhovne i moralne vrijednosti i iskustva u duhu istine i ljubavi“ (FT, 271).

„Kao vjernici držimo da, bez otvorenosti Ocu sviju, ne mogu postojati čvrsti i postojani razlozi za pozivanje na bratstvo“ (FT, 272). Ovaj jasan stav Pape Franje poziv je svakom vjerniku da nevidljivoga Boga prepozna u drugom čovjeku, odnosno da se u svakom čovjeku prepozna njegovo transcendentno dostojanstvo. Upravo je negacija transcendentnog dostojanstva ljudske osobe, kako naglašava Papa, korijen modernog totalitarizma koji nastoji ukloniti Boga iz društva, a mjesto Boga zauzimaju razni svjetonazorski ili osobni interesi. Zbog toga Papa smatra kako je među najvažnijim uzrocima krize suvremenog svijeta udaljavanje od vjerskih vrijednosti, kao i dominacija individualizma i materijalističkih filozofija koje čovjeka diviniziraju te svjetovne i materijalne vrijednosti stavljaju na mjesto koje pripada vrhovnim i transcendentnim načelima (usp. FT, 275).

Crkva – kuća otvorenih vrata

Crkva, jasno je, treba poštivati autonomiju političke sfere, ali ne smije ostati po strani u izgradnji boljeg svijeta i posvećivanju pažnje općem dobru i brige za cjeloviti ljudski razvoj. To znači da Crkva treba biti „kuća otvorenih vrata“, Crkva koja služi, koja izlazi iz kuće, iz svojih hramova, iz sakristije kako bi pratila život, podupirala nadu i bila znak jedinstva, kako bi podizala mostove, rušila zidove i sijala sjeme pomirenja (usp. FT, 276).

Papa, također, pozivajući se na Deklaraciju Nostra aetate govori kako Crkva cijeni načine na koje Bog djeluje u drugim religijama i ne odbacuje ništa što u tim religijama ima istinita i sveta, ali kao kršćani ne možemo sakriti činjenicu da u evanđelju tražimo izvor koji nas može potaknuti na borbu za dostojanstvo svakog čovjeka. „Drugi se napajaju na drugim izvorima. Za nas je taj izvor ljudskog dostojanstva i bratstva u evanđelju Isusa Krista“ (FT, 277).

Zato kao kršćani trebamo tražiti da se u zemljama u kojima su kršćani manjina zajamči sloboda, kao što je kršćani zagovaraju za sve one koji to nisu tamo gdje su većina. Vjerska sloboda je temeljno ljudsko pravo na putu izgradnje bratstva i mira, a ona svjedoči „o činjenici da postoji mnogo važnih stvari koje su nam zajedničke, i da je moguće pronaći put spokojnoga, uređenoga i mirnog suživota, u duhu prihvaćanja različitosti i u radosti što smo braća jer smo djeca jednog Boga“ (FT, 279).

Religijski jezik nije jezik nasilja

Posljednje stranice Enciklike govore da je među različitim religijama moguće naći put mira. Ukoliko se složimo da je polazišna točka svakog međureligijskog susreta i razgovora ljubav prema Bogu i bližnjemu, onda je moguće odbaciti svaku vrstu diskriminacije, mržnje i nasilja prema drugima. „Zato odurnom terorizmu koji ugrožava sigurnost osoba, bilo na Istoku, bilo na Zapadu, bilo na Sjeveru, bilo na Jugu, sijući paniku, teror i pesimizam, uzrok ne treba tražiti u religiji – čak i ako je teroristi instrumentaliziraju – nego u nagomilanim pogrešnim tumačenjima religijskih tekstova i politikama gladi, siromaštva, nepravde, ugnjetavanja, arogancije“ (FT, 283).

Papa upozorava kako se ponekad takvo primitivno nasilje „razmaše“ u nekim skupinama bilo koje religije zbog nerazboritosti njihovih vođa. Međutim, zapovijed ljubavi i mira duboko je ugrađena u vjerske tradicije i ta se zapovijed treba prelijevati od vjerskih vođa do svakog vjernika. Susret Pape Franje s velikim imamom Ahmedom al-Tayyebom, nakon kojeg je nastao i Dokument o ljudskom bratstvu za mir u svijetu i zajednički suživot, primjer je odgovornih vjerskih vođa u izgradnji boljeg svijeta. A njihov primjer svima nama može biti poticaj da se bez straha upustimo u susrete s drugima. Jer „svatko od nas pozvan je biti graditeljem mira, ujedinjujući a ne dijeleći, gaseći a ne održavajući mržnju, otvarajući putove dijaloga i ne podižući nove zidove“ (FT, 284).