Fratelli tutti. Zatvoreni svijet

Prvo poglavlje: Zatvoreni svijet

p. Stanko Perica

Prvo poglavlje enciklike Papa započinje analizom stanja. Naš svijet, jasno je, nije onakav kakvim bismo ga željeli da bude, kakvim ga je Bog stvorio da bude. Mnogo je onoga što sprječava razvoj bratstva među ljudima, priječi da postanemo Fratelli tutti, odnosno svi braća. Živimo u vremenu globalizacije, kada svijet postaje globalno selo i međusobno smo si sve bliži, ali ujedno sve manje braća. Svijet ima više stanovništva nego ikada u povijesti, ali ujedno smo usamljeniji no ikada jer je prednost dana individualnim interesima, dok je socijalna dimenzija čovjeka zanemarena (FT, 12).

Vrijeme proklamiranih prava

Živimo u vremenu proklamiranih prava. Opća deklaracija o ljudskim pravima koju je proglasila Opća skupština UN-a 1948. godine u članku 1. svečano proglašava: »Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i savješću pa jedna prema drugima trebaju postupati u duhu bratstva.« U praksi i danas u svijetu postoje brojni oblici nepravde, iskorištavanja, odbacivanja, pa čak i ubijanja čovjeka. Dok jedan dio čovječanstva živi u izobilju, drugi dio gleda kako mu se dostojanstvo niječe, prezire, gazi, a njegova osnovna prava zanemaruju ili krše (FT, 22). Napose je tome tako kod prava žena, kojima pravni dokumenti uglavnom jamče jednako dostojanstvo i prava kao muškarcima, a u praksi se donose odluke koje gromoglasno prenose drugu poruku, koje toleriraju isključivanje, nasilje i nemogućnost obrane prava žena (FT, 23). Slično tome, odavno je međunarodna zajednica zabranila ropstvo i pokrenula strategije za borbu protiv te pojave, no u praksi su i dalje milijuni ljudi lišeni slobode i prisiljeni živjeti u uvjetima sličnim ropstvu. Prema njima se postupa kao s pukim predmetima, trguje se i svodi ih se na nečije vlasništvo (FT, 24).

Biti graditelji kulture susreta koja će se oduprijeti izolaciji

Naše je doba obilježeno snažnim tehnološkim razvojem koji je olakšao život i eliminirao mnoga ograničenja koja su obilježavala čovječanstvo u prethodnim stoljećima. Unatoč tome isplivavaju određeni iskonski strahovi koje nikakav napredak nije uspio otkloniti. Dapače, ti su strahovi dodatno osnaženi jer nam tehnologija pruža mogućnost da eliminiramo iz vidokruga ono što nam se ne sviđa. Podižu se tako novi zidovi za samoobranu, na druge se ne gleda kao na ljudska bića s neotuđivim dostojanstvom, bodljikave žice nas odvajaju od drugih kultura i čuvaju u našoj samodostatnosti (FT, 27). Sve to čini da blijedi osjećaj pripadnosti jednoj ljudskoj obitelji i san o zajedničkoj izgradnji pravde i mira. U takvoj situaciji pozvani smo ipak biti ljudi nade, biti graditelji kulture susreta koja će se oduprijeti izolaciji, ne zaboravljati kako smo na kraju ipak svi u istom čamcu (FT, 30). Nitko se ne može spasiti sam, možemo se spasiti samo zajedno (FT, 32). Moramo shvatiti da ne postoje »oni drugi«, već samo »mi«. Potrebni smo jedni drugima i dužnici smo jedni drugih (FT, 35).

Indiferentnost spram migranata

Najznačajniji primjer naše indiferentnosti jest postupanje spram migranata (FT, 37). Mnogi traže da se priljev migranata u njihove zemlje spriječi po svaku cijenu. Migracijske pojave se iskorištavaju kako bi izazvali strah i uznemirenost, koji se pak koriste u političke svrhe. Za kršćane je neprihvatljiv način razmišljanja i djelovanja koji migrante smatra manje vrijednima, manje važnima, manje ljudima (FT, 39). Pa i civilno društvo se treba temeljiti na osjećaju bratske odgovornosti. Države moraju s jedne strane štititi prava svojih građana, a s druge zajamčiti pomoć i prihvat migranata (FT, 40).

Ponovno otkriti mudrost slušanja

Nažalost, mnogi političari svoju zadaću vide ne kao njegovanje uzajamnosti, već kao obranu ugodne konzumerističke izoliranosti svojih sugrađana. Sve više gubimo sposobnost rasprave, pa i sučeljavanja različitih mišljenja, a rastu platforme koje omogućuju isključivo susrete istomišljenika (FT, 45). Time se izbjegava susret sa stvarnošću, a kreira se vlastita ugodna fantazija. Kao što je na društvenim mrežama jednostavno moguće ukloniti neželjene osobe, tako taj mehanizam sve više koristimo i u životu (FT, 47). Potrebno je ponovno otkriti mudrost slušanja, jer se slušanjem prevladava sebičnost. To je bio slučaj kod sv. Franje koji je čuo glas Božji, glas siromaha, glas nemoćnih i glas prirode, te je sve to pretvorio u način života (FT, 48).

Istina se traži u dijalogu

Samo onaj tko zna slušati može doći do istine. Ona se traži u dijalogu, a dijalog zahtjeva ustrajnost, sposobnost za šutnju i trpljenje, strpljivost pri prikupljanju bogatog iskustva pojedinaca i naroda. Bez dijaloga čovjek može misliti da je mudar i na tragu istine, no zapravo je samo preplavljen podacima. To su informacije bez mudrosti. Razgovori koji su plošni, koji se vrte samo oko najnovijih informacija, nisu istinski dijalog, ne vode k istini i mudrosti. Informacije čovjeka ne mijenjaju, a mudrost ga mijenja. U susretu s istinom čovjek sazrijeva (FT, 50). Takav čovjek nosi u sebi nadu, njeguje u sebi čežnju, želju za postizanjem velikih stvari. Nada zna izdići pogled iznad osobne udobnosti, onkraj malih sigurnosti i sitnih zadovoljstava koji sužavaju vidokrug. Nada otvara velikim idealima koji život čine ljepšim i dostojanstvenijim (FT, 55). »Hodajmo u nadi«, poziva papa Franjo na kraju prvog poglavlja enciklike Fratelli tutti.