Laudato si'. Dijalog stvorenoga

Ana Marčinko

Od sredine prošlog stoljeća raste svijest da je čovječanstvo jedan narod koji živi u zajedničkom domu (LS 164). No, nažalost, još uvijek ne raste svijest o tome da se moramo zajedno i brinuti o tom domu i da je to odgovornost svakoga od nas. Stoga je ova enciklika i svojevrstan poziv da naš pogled usmjerimo izvan okvira. Iako to nije jednostavan proces, on je nužan kako bismo upoznali logiku i ljepotu svijeta koji nam je darovan. Osviješteni pojedinac čini osviještenu zajednicu. Odgovornost se nalazi isključivo na nama.

Globalni konsenzus

Na putu preobrazbe našeg društva važno je voditi računa da nisu svi u stanju pratiti isti tempo. Kako bismo što konstruktivnije pristupili rješavanju ekoloških problema, potrebno je postići globalni konsenzus. On bi u sebi trebao uključivati razvoj obnovljivih i manje štetnih oblika energije, ali i promicanje razboritije potrošnje energije, upravljanja raznim dobrima i sl. S druge strane trebao bi voditi računa i o mogućnostima različitih subjekata i njihovim startnim pozicijama na našem zajedničkom putovanju. Taj proces nije jednostavan i trebamo biti svjesni da nam slijedi tranzicijsko razdoblje koje će imati i svoje poteškoće (LS 164). Razvijene zemlje i dalje kao svoj najveći resurs imaju fosilna goriva. Na njima počiva velik dio standarda na kojem društvo funkcionira. Zato će se od njih tražiti posebna kreativnost ali i strpljivost u pronalasku rješenja koja neće voditi do novih nepravdi.

Svjetski ekološki pokret

Buđenje svijesti pojedinca i angažiranje oko ekološkog pitanja od iznimne je važnosti za budućnost planeta zemlje. Mnogi su svojim profesionalnim i volonterskim angažmanom kroz organizacije civilnog društva po tom pitanju učinili velike korake. Svojim trudom, radom i zalaganjem omogućili su da ekološka pitanja dođu na stol i postanu važan dio planiranja javnog djelovanja. Održani su mnogi samiti, konferencije, ali nažalost na ekološka pitanja još uvijek nisu dani adekvatni odgovori (LS 166). Razlog tome je nedostatak odgovornosti. Primjerice u Rio de Janeiru 1992. održan je samit o Zemlji. Iako je na njemu potvrđena međunarodna suradnja u zaštiti ekosustava cijele Zemlje te dogovorena obaveza onih koji izazivaju onečišćenje da sami preuzmu odgovornost za troškove sanacije, provedba postignutih dogovora izostala je zbog nedostatka provjere i sankcija za neispunjenje obveza. Samit je bio korak naprijed u razgovoru, no ne i u realizaciji. Uzrok tome su stajališta zemalja koje svoje nacionalne interese stavljaju ispred globalnoga općeg dobra (LS 169).

Odgovornost je zajednička ali nije ista

Drugi problem je i što neke strategije za zaštitu okoliša ne vode dovoljno računa o ekonomskim posljedicama najnerazvijenijih. Primjerice, postoji opasnost da će zemlje s manje prirodnih dobara imati obveze slične razvijenim zemljama te će na takav način trpjeti veću štetu od onih koji su prouzrokovali krizu, te će se iz nje puno teže izdići. Tako se pod krinkom zaštite okoliša čini nova nepravda (LS 170). Iako nam je odgovornost zajednička u rješavanju krize, potrebno je voditi računa o mogućnostima pojedinih subjekata i sprječavanjima nastanka novih kriza.

Ugljikovi krediti

Tranzicija se ne može provoditi ni strategijom “ugljikovih kredita”, jer osim što takva vrsta kupoprodaje može dovesti do novog oblika špekulacija, dogovorene norme ne vode k rješavanju ekoloških problema, već siromašne čine još siromašnijima. Takva strategija može postati sredstvo koje omogućuje zadržavanje pretjerane potrošnje nekih zemalja umjesto postupnog mijenjanja svijesti i traženja novih rješenja. Pomoć nerazvijenima, nipošto nije u oduzimanju onoga što imaju, već u pomaganju i razvijanju i onoga što nemaju, kako bi ovaj raznovrsni svijet u svoj svojoj ljepoti mogao biti ugodan dom za svako živo biće.

Suverenost u zajedništvu

Odnosi među državama moraju biti prožeti poštovanjem suvereniteta pojedine države, ali se također moraju uspostaviti dogovoreni načini za sprječavanje regionalnih katastrofa, kojima bi na kraju svi mogli biti pogođeni (LS 173). Nužni su regulatori koji će sprječavati daljnje nepravde prema slabijima. Jedan od primjera gdje je nužno čim prije uvesti regulatore je zbrinjavanje kontaminiranog otpada u drugim zemljama, gdje pojedinci koriste svoju financijsku moć i loše stanje drugoga kako bi se riješili nečega što je štetno po njihovo zdravlje. Također, iako pripadamo različitim narodima i kulturama, mnoga dobra dijelimo, kao što je pitanje oceana, rijeka, šuma i drugih dobara koje nadilaze državne granice. Potrebno je postići konsenzus oko pravednog gospodarenja tim dobrima.

Nedostatak hrabrosti u donošenju drastičnih odluka

Potrebne promjene se neće dogoditi dok god ne osjećamo spremnost da one budu drastične, i to na osobnoj razini. Iako se ne mogu dogoditi preko noći te uključuju dugačak i mukotrpan put, njime se nikad nećemo moći zaputiti ako nismo spremni na njegovu radikalnost. Nažalost naša neodlučnost i kalkuliranje, pokazuje da još uvijek nismo svjesni veličine krize s kojom se susrećemo. Vrijeme u kojem živimo opterećeno je različitim teškoćama koje mu zamagljuju fokus. Nedostatak jasnih autoriteta, vrijednosti i vjerodostojnosti odražavaju neravnotežu u kojoj je teško sagledati i posložiti prioritete.

Planiranje i zaštita budućnosti

Ograničenja koja zdravo, zrelo i suvereno društvo mora nametnuti vezana su uz predviđanja i oprez, odgovarajuće propise, pravodobno ispunjavanje propisa, suzbijanje korupcije, učinkovite odgovore na neželjene nuspojave proizvodnih procesa te odgovarajući zahvat tamo gdje postoje potencijalni ili neizvjesni rizici (LS 177). Ono što često zaboravljamo je da različiti okviri i ograničenja ne postoje samo da bi se izbjegle loše prakse već i da bi se mijenjala svijest i poticalo pojedince i skupine da idu u smjeru pronalaženja boljih i kvalitetnijih rješenja za sebe i zajednicu. Mijenjanjem svijesti pojedinca, mijenja se i dinamika razvoja na globalnoj razini.