Traži

Vatican News
Naslovnica knjige pape Franje i novinara Austena Ivereigha "Vratimo se svojim snovima" Naslovnica knjige pape Franje i novinara Austena Ivereigha "Vratimo se svojim snovima" 

Papa Franjo: situacije 'covid' i tri usamljenosti mojega života

Donosimo fragment knjige „Vratimo se svojim snovima“ (Piemme) koju je papa Franjo napisao s novinarom Austenom Ivereighom, a koja će u prosincu stići u knjižare. Dio knjige koji donosimo objavio je talijanski dnevnik La Repubblica

PAPA FRANJO

U svojem sam životu imao tri situacije „covid“: bolest, Njemačku i Córdobu.

Kada sam imao 21 godinu obolio sam od teške bolesti, te doživio prvo iskustvo ograničenosti, boli i samoće. To je promijenilo moje koordinate. Mjesecima nisam znao tko sam, hoću li umrijeti ili živjeti. Ni liječnici nisu znali hoću li se izvući. Sjećam se da sam jednoga dana zagrlio svoju majku i pitao ju hoću li umrijeti. U to sam vrijeme bio na drugoj godini u biskupijskoj bogosloviji u Buenos Airesu.

Sjećam se datuma; bio je 13. kolovoza 1957. godine. U bolnicu me odveo jedan pročelnik, budući da je primijetio da nemam vrstu gripe koja se liječi aspirinom. Najprije su mi iz jednoga plućnog krila izvadili litru i pol vode, nakon čega sam se još borio između života i smrti. U studenomu su me operirali i uklonili gornji režanj pluća. Iz iskustva znam kako se osjećaju oboljeli od koronavirusa koji se bore kako bi disali spojeni na respirator.

Iz tih se dana posebno sjećam dviju medicinskih sestara. Jedna je bila glavna sestra, redovnica, dominikanka koja je prije nego su je poslali u Buenos Aires predavala u Ateni. Tek sam poslije saznao da je, nakon što je poslije prvog pregleda liječnik otišao, drugim sestrama rekla da udvostruče terapiju koju je on bio odredio – na bazi penicilina i streptomicina – jer joj je njezino iskustvo govorilo da umirem. Sestra Cornelia Caraglio spasila mi je život. Zahvaljujući njezinom uobičajenom kontaktu s bolesnicima, bolje je od liječnika znala što je pacijentima potrebno i imala je hrabrosti iskoristiti to iskustvo.

Druga medicinska sestra, Micaela, isto je učinila kada su me mučili jaki bolovi. Potajno mi je davala izvanredne doze umirujućih sredstava, izvan predviđenoga vremena. Cornelia i Micaela već su u nebu, ali uvijek ću im biti dužan. Borile su se za mene sve do kraja, dok se nisam oporavio. Naučile su me što znači koristiti se znanošću te znati ići i dalje kako bi se odgovorilo na posebne potrebe.

Iz tog sam iskustva još nešto naučio – koliko je važno izbjegavati jeftinu utjehu. Ljudi su me dolazili posjetiti i govorili mi da ću biti dobro, da neću više nikada osjetiti onu bol; gluposti, prazne riječi izgovorene u dobroj namjeri, ali koje mi nikada nisu došle do srca. Osoba koja je najviše dirnula moju nutrinu, svojom šutnjom, bila je jedna od ženā koje su obilježile moj život – časna sestra María Dolores Tortolo, moja učiteljica iz djetinjstva, koja me pripremila za prvu svetu pričest. Došla me posjetiti, uzela je moju ruku, poljubila me i dugo šutjela. Onda mi je rekla: „Oponašaš Isusa“. Nije trebala više ništa reći. Njezina prisutnost, njezina šutnja, bile su za mene velika utjeha.

Nakon tog iskustva odlučio sam da ću, kada posjećujem bolesne, što manje govoriti. Samo ih primim za ruku.

[…]

Mogao bih reći da je njemačko razdoblje, 1986. godine, bio „covid progonstva“. Bilo je to dobrovoljno progonstvo, jer sam otišao tamo učiti jezik i tražiti materijale kako bih završio svoju disertaciju, ali sam se osjećao kao riba izvan vode. Odlazio sam na šetnje prema groblju u Frankfurtu, gdje su se vidjeli zrakoplovi koji su polijetali i slijetali; osjećao sam čežnju za svojom domovinom, želju za povratkom. Sjećam se dana kada je Argentina osvojila svjetsko prvenstvo. Nisam htio gledati utakmicu te sam tek drugi dan, čitajući novine, saznao da smo pobijedili. U mojoj grupi njemačkog jezika nitko o tomu nije rekao ni riječ, ali kada je jedna japanska djevojka na ploči napisala „Živjela Argentina“, drugi su se počeli smijati. Ušla je profesorica, rekla da se to izbriše i zatvorila tu temu.

Bila je to usamljenost pobjede, jer nije bilo nikoga s kim bih ju podijelio; samoća nepripadanja, koja te čini strancem. Uklone te od tamo gdje jesi i stave te na mjesto koje ne poznaješ, i upravo tada shvatiš što je doista važno na mjestu koje si napustio.

Iskorjenjivanje katkada može biti ozdravljenje ili radikalna preobrazba. Takav je bio moj treći „covid“, kada su me poslali u Córdobu, od 1990. do 1992. godine. To razdoblje potječe iz mojega načina zapovijedanja, prvo kao provincijal, a poslije kao rektor. Sigurno sam i nešto dobro bio napravio, ali katkada sam bio vrlo oštar. U Córdobi su mi uzvratili, i imali su pravo.

U toj sam isusovačkoj kući proveo jednu godinu, deset mjeseci i 13 dana. Služio sam misu, ispovijedao i davao duhovne smjernice, ali nisam nikada izlazio, osim kada sam morao ići u poštanski ured. Bila je to jedna vrsta karantene, izolacije, kako se prošlih mjeseci dogodilo mnogima od nas, i to je bilo dobro za mene. Dovelo je do dozrijevanja mojih ideja; pisao sam i mnogo molio.

Do tog sam trenutka u Družbi imao uredan život, utemeljen na iskustvu, najprije kao magister novakā, a poslije u upravi od 1973., kada sam bio imenovan provincijalom, do 1986. godine, kada je završio moj mandat na dužnosti rektora. Bio sam se navikao na taj način života. Takvo iskorjenjivanje, kojim te pošalju na neko izolirano mjesto i postave te kao zamjenika, sve poremeti. Tvoje navike, refleksi ponašanja, uporišne crte ojačane kroz vrijeme, sve je to propalo te moraš od početka naučiti živjeti, obnoviti život.

Iz toga me razdoblja danas posebno pogađaju tri stvari. Prvo, sposobnost za molitvu koja mi je darovana. Drugo, napasti koje sam iskusio. I treće – ono najčudnije – tada sam pročitao 37 svezaka 'Povijesti papā', djelo Ludwiga Pastora. Mogao sam izabrati neki roman, nešto zanimljivije. Sada se pitam zašto me Bog nadahnuo da u tom trenutku pročitam upravo to djelo. Tim me je cjepivom Gospodin pripremio. Kada upoznaš tu povijest, nema mnogo toga što te može iznenaditi time što se događa u Rimskoj kuriji i u današnjoj Crkvi. Mnogo mi je pomoglo!

„Covid“ u Córdobi bio je pravo pročišćenje. Dao mi je više tolerancije, razumijevanja, sposobnosti za praštanje. Ostavio mi je i novu empatiju u odnosu na slabe i nezaštićene. Kao i strpljenje, mnogo strpljenja, odnosno dar za razumijevanje da za važne stvari treba vremena, da je promjena organska, da postoje granice te trebamo raditi u njihovim okvirima i istodobno upravljati oči prema obzoru, kako je činio Isus. Naučio sam da je važno vidjeti veliko u malom, te biti pozoran na sitnice u velikim stvarima. Bilo je to razdoblje rasta u više smisla, kao ponovno nicanje nakon temeljitoga obrezivanja.

Ali, moram biti oprezan, jer kada učiniš određene pogreške, određene grijehe, i ispraviš se, đavao se, kako kaže Isus, vrati, vidi kuću „pometenu i uređenu“ (Lk 11, 25) i ode pozvati drugih sedam duhova, gorih od njega. Na kraju bude onomu čovjeku, kaže Isus, mnogo gore nego prije. Za to se moram brinuti sada, na svojoj dužnosti upravljanja Crkvom; da ne padnem u iste pogreške kao kada sam bio redovnički poglavar.

[…] To su bili moji glavni osobni „covidi“. Iz toga sam naučio da se mnogo trpi, ali ako dopustiš da te promijeni, postaješ bolji. Ako, naprotiv, podigneš prepreke, postaješ gori.

Iz knjige RITORNIAMO A SOGNARE. Talijanski prijevod copyright © 2020 Austen Ivereigh.
Sva prava pridržana.
Za PIEMME objavio Mondadori Libri S.p.A.
© 2020 Mondadori Libri S.p.A., Milano
Published by arrangement with Berla & Griffini

23 studenoga 2020, 14:58