Papa Franjo: Neka tihi vapaj siromašnih nađe Crkvu na prvoj crti u pružanju ruke

Benedetta Capelli; Ariana Anić - Vatikan

Djelatne ruke, ispružene kako bi pomogle, spremne spasiti svakoga komu je potrebno i blagosloviti s tugom u srcu; ruke koje ne izmiču nego, naprotiv, uz ljepotu osmijeha pružaju život u stilu Kristovih učenika – riječi su pape Franje iz poruke za IV. svjetski dan siromaha koji će se obilježavati 15. studenog ove godine. Poruka je objavljena danas, a u njezinu je središtu konkretnost geste, poduprte molitvom i pouzdanjem u Boga.

„I siromahu pruži ruku“; taj poticaj iz Knjige Sirahove (Sir 7, 32) vodi razmišljanje, koje je također odraz pitanjā potaknutih pandemijom koronavirusa, Pape koji u nizu dobrih djela vidi sredstvo protiv 'globalizacije ravnodušja', zla koje mnoge ljude dovodi do toga da istu ruku ispruže da bi postali suradnici egoizma i cinizma. Papa u poruci poziva Crkvu da dopusti siromasima da ju pitaju, slušajući njihov tihi vapaj na koji je Božji narod pozvan odgovoriti svjedočanstvom i solidarnošću, jer opće je dobro obveza života, koja se ostvaruje u pokušaju da se ne zaboravi one čije je čovještvo pregaženo u najosnovnijim potrebama.

Papa u poruci napominje kako se u staroj mudrosti Sirahovoj nalaze upute za brojne situacije u životu, kao što je siromaštvo, koje – kako je napisao – poprima uvijek različita lica, a ono je i mjesto na kojemu se susreće Isus. U nevolji, naime, treba imati pouzdanja u Boga, gradeći s Njim, kroz molitvu, bliski odnos. Stalni odnos s Bogom, međutim, ne odvraća od pogleda na konkretnoga čovjeka; naprotiv, te su dvije stvari usko povezane. Molitva Bogu i solidarnost sa siromašnima i onima koji trpe, nerazdvojne su. Božji blagoslov dolazi kada je popraćen služenjem.

Odluka da posvetimo pozornost siromašnima ne može biti uvjetovana raspoloživim vremenom ili osobnim interesima, a ni dezinkarniranim pastoralnim ili društvenim projektima. Ne može se snaga Božje milosti ugušiti zbog narcisoidne težnje da uvijek stavimo sebe na prvo mjesto – primijetio je Papa. Upravo u pogledu upravljenom na njih, u teškoći da ga održimo, život mijenja smjer, jer konkretno zauzimanje, vođeno božanskom ljubavlju, život čini potpuno čovječnim. To znači osobno živjeti evanđeosko siromaštvo, jer ne možemo biti mirni kada je neki član ljudske obitelji stavljen u pozadinu i postaje sjena – istaknuo je papa Franjo.

Opće dobro je za kršćanina „obveza života“ koja postaje svjedočanstvo i sudjelovanje u pokušaju da se ne zaboravi nikoga od onih čije je čovještvo pregaženo u najosnovnijim potrebama. Papa ističe da upravo geste daju smisao životu; geste koje se često zanemaruju, a prisutne su i žive. Kada, naime, završe u kronikama, oči postaju sposobne uočiti dobrotu 'svetaca iz susjedstva', onih koji žive blizu nas, a odraz su Božje prisutnosti. Njihove geste otvaraju za nadu i potiču nas da idemo dalje.

U svijetu potresenom žalošću, smrću, malodušnošću i izgubljenošću zbog pandemije koronavirusa, papa Franjo vidi mnogo ispruženih ruku zabrinutih liječnikā, medicinskih tehničara bez radnoga vremena, ljekarnikā izloženih opasnosti od zaraze, volonterā koji pomažu siromašnima, svećenikā pozvanih dati blagoslov s velikom boli u srcu. Mogli bismo navesti i druge ispružene ruke te sastaviti čitav niz dobrih djela. Sve su se te ruke suočile s izazovom zaraze i straha, kako bi pružile potporu i utjehu – istaknuo je Papa.

Pandemija nam je dala da iskusimo osjećaj granice, ograničavanje slobode, prouzročila je gubitak najmilijih, gubitak posla, osjetili smo strah, ali istodobno – istaknuo je Papa – shvatili smo koliko je važna jednostavnost, koliko je važno upirati pogled na ono bitno i koliko je potrebno novo bratstvo.

Nakon velikodušnih ruku, Papa se osvrnuo na „ruke u džepu“ koje ne dopuštaju da ih siromaštvo gane, a kojega su često i oni sami uzrok. Ravnodušje i cinizam njihova su svakodnevna hrana. To su ruke koje premještaju novac, određujući tako bijedu mnogih ljudi ili propast čitavih naroda; ruke koje gomilaju novac prodajući oružje koje će druge ruke, čak i dječje, upotrijebiti kako bi sijale smrt i siromaštvo. To su ruke koje pružaju drogu, koje razmjenjuju ilegalne usluge poradi zarade.

Ima i ispruženih ruku koje u lažnoj dobroti određuju zakone koje ni sami ne poštuju. U takvom ozračju isključeni i dalje čekaju. Da bi poduprli stil života koji isključuje druge, ili kako bi se oduševili tim egoističnim idealom, razvila se globalizacija ravnodušja. Te ruke stoga valja očistiti kako bi postale sredstva pravednosti i mira za cijeli svijet – napomenuo je Papa.

„U svim svojim djelima misli na svoj konac“, stoji u Knjizi Sirahovoj, jer svrha svakog našeg djelovanja ne može biti drugo doli ljubav. To je svrha prema kojoj hodimo i ništa nas ne smije odvratiti od toga. Ta ljubav je sudjelovanje, posvećivanje služenju, ali započinje od otkrića da smo mi prvi voljeni i potaknuti na ljubav – napisao je Papa.

Ta ljubav izvire u osmijehu majke prema svojem djetetu koje se tako osjeća prihvaćenim. Stoga je osmijeh koji darujemo siromahu – objasnio je Papa – izvor ljubavi koja omogućuje život u radosti; on je izraz onoga koji ne predbacuje pomoć koju pruža, nego se raduje samim time što živi stil Kristovih učenika. Pogleda upravljenoga prema Mariji, majci siromaha, papa Franjo je poruku završio željom da molitva ispruženu ruku pretvori u zagrljaj solidarnosti i ponovno pronađenoga bratstva.