Hodočasnikova ispovijest: O životu i značenju sv. Ignacija Lojolskoga (VI)

p. Luka Ilić SJ

Nakon što smo prošloga puta promotrili kako je nastala Družba Isusova i njezino djelovanje sve do danas, ovoga ćemo se puta usredotočiti na isusovačku prisutnost u hrvatskim zemljama.

Isusovci u Hrvata do 1773. godine

Družba Isusova od samoga je početka bila povezana s hrvatskim krajevima. Tako je Nikola Bobadilla (1511–1590), jedan od prvih Ignacijevih sudrugova, u Zadru boravio 1559. godine, a dvije godine poslije radio i propovijedao u Dubrovniku. Prvi je pak hrvatski isusovac bio Toma Zdelarić, koji je u Družbu stupio 1554. godine. Njegovim su stopama krenuli i drugi, ali svi su oni djelovali u inozemstvu. Pritom treba napomenuti da su isusovci tijekom 16. stoljeća povremeno boravili u Dubrovniku i Kotoru, no pokušaji osnivanja kolegija nisu uspjeli.

Kroz XVII. Stoljeće, na pozive gradskih i crkvenih vlasti da otvore škole, isusovci su došli u Dubrovnik (1604), Zagreb (1606), Rijeku (1627), Varaždin (1632) i Požegu (1698). Također su otvorili Akademiju u Zagrebu, Rijeci i Požegi, koje su imale sveučilišne povlastice. Posebno treba istaknuti zagrebačku akademiju sa studijem filozofije i teologije koja je otvorena 1662. godine, a koja je poveljom cara Leopolda I. godine 1669. dobila sveučilišna prava i povlastice. Upravo 1669. godinu Sveučilište u Zagrebu uzima kao godinu svoga utemeljenja.

Isusovački doprinos uključuje uvođenje i širenje baroknoga stila u arhitekturi u Hrvatskoj te stvaranje važnih gramatika i rječnika, a posebno su se istaknuli u filozofiji, znanosti, kartografiji i historiografiji. Vjerska djelatnost uključivala je propovijedanje, pastoralni rad među kršćanima pod Turcima te pučke misije. Djelovali su i u prekomorskim misijama.

Isusovci i razvoj hrvatskoga jezika

Kao što smo vidjeli ranije, isusovci su sastavljali djela na štokavskom, kajkavskom i čakavskom narječju, a mnogi su isusovci postali preteče hrvatskoga standardnog jezika. Godine 1604. Bartol Kašić (1575–1650) napisao je prvu gramatiku hrvatskoga jezika Temelji ilirskoga jezika u dvije knjige (Institutionum linguae illyricae libri duo), a u rukopisu je ostao njegov cjeloviti prijevod Svetoga pisma koji je objavljen tek 1999. godine.

Nadalje, za razvoj hrvatskoga jezika važan je talijanski isusovac Ardelio della Bella (1655–1737). Della Bella je djelovao kao isusovački misionar u Dubrovniku i Dalmaciji. Godine 1728. objavljen je njegov trojezični rječnik na talijanskome, latinskome i ilirskome, odnosno hrvatskome jeziku. Riječ je o prvome hrvatskome povijesnom rječniku i sadrži oko 30 tisuća riječi. Pater Della Bella, osim toga, autor je hrvatske gramatike na talijanskome jeziku.

Od ostalih važnih jezikoslovaca vrijedi istaknuti Jurja Habdelića (1609–1678), koji je 1670. napisao Dictionar, hrvatsko-latinski rječnik od približno 12.000 riječi, sastavljen za školske potrebe, i Jakova Mikalju (1601–1654), koji je 1651. godine sastavio hrvatsko-talijansko-latinski rječnik Blago jezika slovinskoga, koje sadrži 25 tisuća hrvatskih riječi, a upotrebljavalo ga se u vjerskim školama i taj je rječnik bio jezično pomagalo isusovačkim misionarima.

U službi filozofije, povijesti i znanosti

U historiografiji posebno se istaknuo talijanski isusovac Filippo Riceputi (1667–1742), koji je započeo crkveno-povijesno djelo u osam svezaka Illyricum Sacrum. To djelo sadrži crkvenu povijest hrvatskih zemalja i povijest Katoličke Crkve u Albaniji, Kosovu, Bugarskoj i Makedoniji. Djelo su dovršili Daniele Farlati (1690–1773) i Giovanni Coleti (1734–1827).

Na području znanosti posebno treba izdvojiti Ruđera Boškovića (1711–1787), hrvatskoga znanstvenika, filozofa i diplomata. Njegovo je najpoznatije djelo Teorija prirodne filozofije (1758), u kojoj nastoji svu stvarnost protumačiti na osnovi jednoga zakona. K tomu poznat je po tome što je popravio pukotine na kupoli Bazilike sv. Petra u Vatikanu, a riješio je i statičke probleme katedrale u Milanu i carske knjižnice u Beču.

Isusovci u Hrvata nakon 1814. godine

Kao što smo vidjeli u prošlome nastavku, nakon ukinuća Družbe Isusove 1773. godine, papa Pio VII. ponovno je uspostavio red 1814. godine, čime su isusovci nastavili svoje djelovanje, uključujući i hrvatske zemlje. U 19. stoljeću aktivno su sudjelovali u obnovi vjerskoga, odgojnoga i kulturnoga života, otvarajući ili vodeći sjemeništa, gimnazije i kolegije u Dubrovniku, Zadru, Splitu, Zagrebu te Travniku i Sarajevu.

Isusovačko djelovanje uključivalo je vođenje pučkih misija, duhovnih vježbi, izdavaštvo i rad s mladima. U Zagrebu su 1905. godine izgradili Baziliku Srca Isusova koju je papa Pio XII. proglasio bazilikom 1941. godine i u proglasu napisao da se tu crkvu „s pravom smatra nacionalnim svetištem Srca Isusova“. Valja dodati da se u toj bazilici nalazi grob blaženoga Ivana Merza, laika koji je naročito surađivao s isusovcima u radu s mladima u prvoj polovici 20. stoljeća.

Do nebesa nek se ori

U vezi sa štovanjem Srca Isusova treba spomenuti p. Petra Pericu (1881–1944), koji je na osobit način doprinio pripremama posvećenja hrvatske mladeži Srcu Isusovu 1900. godine: ispjevao je pjesmu Do nebesa nek se ori. K tomu je autor poznate pjesme Zdravo Djevo. Živio je u predanju Srcu Isusovu, pristajući na žrtvu. Posljednje godine života djelovao je u Dubrovniku. Nekoliko dana prije svoje smrti čuo je da su partizani došli uhititi ga, na što je rekao: „Presveto Srce Isusovo, smiluj mi se. Ako je žrtva, pa neka bude, primam je“. Ubrzo nakon toga uhitili su ga partizani i odveli na otočić Daksu, gdje je u noći s 23. na 24. listopada 1944. godine, zajedno s 52 dubrovačka građanina, pogubljen.

Gori i izgori

Osim toga, isusovci su djelovali i u prekomorskim misijama. Najpoznatiji je isusovački misionar iz hrvatskih krajeva p. Ante Gabrić (1915–1988), koji je još 1938. godine otišao u Indiju i tamo proveo pola stoljeća. Pater Gabrić bio je bliski suradnik sv. Majke Terezije. Znao je govoriti: „Treba gorjeti i izgorjeti, zašto bih ja dimio? Gori, brate, pa izgori!“ U tome je potpunom predanju za Boga i duše p. Gabrić doista i živio sve do svoje smrti 1988. godine. Na kraju treba napomenuti da je otvoren proces za proglašenje blaženim p. Ante Gabrića.

Isusovci u Hrvata danas

Isusovci danas vode važne obrazovne ustanove kao što su Fakultet filozofije i religijskih znanosti te Filozofsko-teološki institut u Zagrebu, a u Osijeku Isusovačku klasičnu gimnaziju. Uz to, isusovci vode znanstveni časopis Obnovljeni život i časopis Glasnik Srca Isusova i Marijina, koji promiče pobožnost Srcu Isusovu.

Nadalje, isusovci nastavljaju svoje poslanje kroz rad s mladima, socijalni apostolat i davanje duhovnih vježbi te drugih duhovnih programa. Što se potonjega tiče, u novije vrijeme osobito treba spomenuti Centar za duhovnost i kulturu Ignacije, koji nudi raznovrstan program u duhu ignacijevske duhovnosti, a koji ljudima pomaže odgovoriti na konkretne izazove i potrebe s kojima se susreću u svojim životima.

Što se rada s mladima tiče, treba istaknuti Studentski katolički centar (SKAC), koji je u Zagrebu osnovao p. Luka Rađa, a kasnije se SKAC proširio i u druge gradove. Pater Rađa također je 2003. godine osnovao ljetni duhovni kamp za mlade u Modravama, koji djeluje sve do danas, a mnogim je sličnim kampovima postao uzor za osnivanje.

U kontekstu društvenoga angažmana, u hrvatskoj provinciji djeluje Isusovačka služba za izbjeglice, koja prati, služi i zagovara prava izbjeglica i drugih nasilno raseljenih osoba. K tomu, siromašnim starijim osobama pomaže Katolička udruga Kap dobrote, koju je u Zagrebu osnovao isusovac pater Antun Cvek, poznat i kao „dobri duh Zagreba“.

Ovime smo završili povijesni pregled Družbe Isusove, ali i dalje ostaje pitanje: „Što je srce isusovačkoga načina razmišljanja i postupanja?“ To nas dovodi do ignacijevske duhovnosti općenito, a osobito do duhovnih vježbi o kojima ćemo govoriti u sljedećoj emisiji.