Život u prispodobama. Peta prispodoba - Mudre i lude djevice
Vlč. Branimir Jagodić
„Tada će kraljevstvo nebesko biti kao kad deset djevica uze svoje svjetiljke i iziđe u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja. Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: Evo zaručnika! Iziđite mu u susret! Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke! Mudre im odgovore: Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite! Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: Gospodine! Gospodine! Otvori nam! A on im odgovori: Zaista, kažem vam, ne poznam vas! Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!“ (Mt 25,1-13)
Prispodoba o deset djevica iz Matejeva evanđelja jedno je od Isusovih završnih poučavanja o Božjem Kraljevstvu i važnosti pripravnosti na Gospodinov dolazak. Smještena je u kontekstu Isusova govora o posljednjim vremenima, gdje On koristi ovu prispodobu kako bi istaknuo hitnost i nužnost stalne budnosti i spremnosti za susret s Bogom. Prispodoba je ujedno i poziv na mudrost, strpljenje i vjeru koja se održava živom do kraja.
Za razumijevanje ove prispodobe ključno je shvatiti simboliku svadbene svečanosti i zaručnika. U židovskoj kulturi svadba je bila veliki događaj, prepun radosti i slavlja. Zaručnik, u ovom slučaju, simbolizira Isusa Krista, koji će doći iznenada kako bi uzeo svoju zaručnicu, Crkvu, na konačnu gozbu. Svadbena svečanost simbolizira Kraljevstvo nebesko, gdje će se vjernici pridružiti Isusu u vječnoj radosti. Prispodoba naglašava da nitko ne zna kada će zaručnik doći — to jest, nitko ne zna kada će se dogoditi Kristov drugi dolazak ili kada će doći kraj našeg života.
Mudre djevice simboliziraju vjernike koji su uvijek spremni za susret s Gospodinom, one koji svoju vjeru održavaju živom i djelatnom. Njihovo ulje simbolizira duhovnu budnost, postojanost, vjeru, ljubav i dobra djela koja su plod trajne povezanosti s Bogom. One razumiju da je vjernički život dug put koji zahtijeva strpljenje i ustrajnost, pa su se pripremile za dugotrajno čekanje. Njihova mudrost proizlazi iz svijesti o tome da Gospodin može doći u bilo kojem trenutku, stoga ne dopuštaju da ih išta iznenadi nespremne. Nerazborite djevice, s druge strane, simboliziraju one vjernike koji nisu mislili unaprijed, one koji su započeli svoj hod u vjeri, ali nisu ulagali napore kako bi je održali živom. Možda su u početku bile entuzijastične, ali nisu računale na to da se put vjere proteže kroz čitav život. Njihova nemarnost i površnost dovele su ih do toga da ostanu izvan svadbene dvorane, što je snažna slika posljedica nespremnosti i neodgovornosti.
Ulje u ovoj prispodobi ima duboko duhovno značenje. Tradicionalno, ulje se često koristi u Bibliji kao simbol Duha Svetoga i milosti. No, u kontekstu ove prispodobe, ulje može označavati dobru duhovnu spremu — vjernički život ispunjen djelima ljubavi, molitvom, vjerom i svakodnevnim življenjem po Božjoj volji. Ono označava unutarnju, živu i aktivnu vjeru koja ne prestaje gorjeti, čak ni u trenucima kada se zaručnik čini dalekim. Bez ulja, svjetiljka — odnosno život vjere — ne može svijetliti. Ova simbolika upućuje na to da se ne možemo osloniti samo na prošla iskustva vjere, nego moramo svakodnevno obnavljati i hraniti svoju duhovnu svjetlost.
Nerazborite djevice nisu ponijele dovoljno ulja, što pokazuje njihovu nepripremljenost i nemar za ono što je najvažnije. One su možda računale na to da će se moći osloniti na mudre djevice, ali u trenutku kada je zaručnik stigao, pokazalo se da ulje ne može biti posuđeno. To simbolizira istinu da se spasenje i duhovni život ne mogu prebaciti ili podijeliti. Svaki vjernik osobno je odgovoran za svoju vjeru i svoje duhovno stanje. To je vrlo ozbiljna poruka koja nas poziva da razmislimo o tome koliko ulažemo u vlastiti odnos s Bogom i kako živimo svoju vjeru.
Jedan od ključnih elemenata ove prispodobe je kašnjenje zaručnika. Svi znamo kako je teško čekati, a još je teže ostati budan i spreman dok čekamo. Isus je svjestan da vrijeme čekanja na Njegov dolazak može biti izazovno, da može izazvati umor i sklonost zaboravu. Prispodoba pokazuje da su sve djevice zadrijemale, čak i one mudre, što je realistična slika ljudske slabosti. No, razlika između mudrih i nerazboritih leži u tome što su mudre, unatoč svojoj slabosti i umoru, bile spremne kad je zaručnik došao, jer su ranije poduzele potrebne korake.
Čekanje je simbol vjerske ustrajnosti. Kako živimo u svijetu gdje često tražimo instant rješenja i gdje se nagrađuje trenutačno zadovoljstvo, biti strpljiv i spreman može biti velik izazov. Naša vjera prolazi kroz različite faze, uključujući trenutke kada se Bog čini dalekim ili kada naš život ide kroz razdoblja suhoće i kušnje. Mudre djevice predstavljaju one koji se, unatoč iskušenjima, oslanjaju na Božju vjerodostojnost i strpljivo čekaju, dok se nerazborite prepuštaju svojoj nespremnosti i letargiji.
Jedan od najvažnijih naglasaka ove prispodobe jest neizvjesnost trenutka dolaska zaručnika. Isus naglašava: „Bdijte dakle, jer ne znate dana ni časa!“ Ova rečenica sažima cijelu prispodobu i poziva na neprestanu budnost. Neki će možda doživjeti Isusov dolazak u trenutku smrti, dok će drugi biti prisutni na kraju svijeta. No, poanta je u tome da nitko od nas ne zna kada će doći taj trenutak, pa se ne možemo osloniti na kasnije pripreme. Vrijeme za pripremu je sada.
Prispodoba o deset djevica upozorava nas da se ne igramo s vremenom, da ne odgađamo svoj duhovni život misleći da uvijek imamo vremena. Ona nam pokazuje da je vjernički život poziv na stalnu pripremu i unutarnju budnost. Ulazak u svadbenu dvoranu, koja simbolizira vječno zajedništvo s Bogom, ne ovisi o tome jesmo li u nekom trenutku života imali trenutke vjere ili dobrih djela, nego o tome jesmo li ostali ustrajni do kraja.
Ova prispodoba nudi mnoge lekcije za naš svakodnevni život. Prvo, ona nas podsjeća da se ne možemo osloniti na druge kada je riječ o našoj duhovnoj spremnosti. Naša osobna veza s Bogom ne može se temeljiti na vjeri naših roditelja, prijatelja ili zajednice. Moramo sami održavati plamen vjere, što zahtijeva trud, molitvu, ljubav i svakodnevno življenje po Božjoj volji. Drugo, prispodoba nas poziva da se pripremimo sada, a ne da čekamo „pogodnije vrijeme“. Koliko puta odgađamo molitvu, pomirenje s nekim ili djelovanje iz ljubavi, misleći da će biti vremena kasnije? Naše vrijeme je ovdje i sada.
