Dvadeseta nedjelja kroz godinu. Riječ Božju tumači fra Marinko Vukman

»Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.«

fra Marinko Vukman

Pred svojim učenicima Isus pokazuje simboliku svoje smrti, predstavljajući je pred njima; to je stav proroka i mučenika koji nosi poslanje do njegova ispunjenja, dajući vlastitoj smrti značenje ljubavi i služenja – ispunjenje poslanja koje mu je Otac povjerio.

Kad Isus izgovara ove riječi: “Uzmite, jedite i pijte”: učenici nisu samo pasivni objekt ovog Kristova sebedarja, nego su pozvani da u njemu aktivno sudjeluju, da sudjeluju u njegovoj ljubavi, pozvani su prihvatiti njegov život kao dar, da se svjesno i odgovorno ispune njime.

Iz toga proizlazi i zapovijed: "Ovo činite meni na spomen": Isus zapovijeda da i njegovi učenici sami sebe čine kruhom i pićem drugima, da postanu hrana svima, prepuste se biti "pojedeni" od strane svoje braće i sestara. Potpuno se isprazniti za druge, postati poput Njega, sama ljubav, agape, milosrđe, zajedništvo, dijeljenje, služenje.

Isus nije ljudima dao komad kruha nego svega sebe, svoj život (tijelo i krv), a to traži i od učenika pa i od nas koji smo Njegovi današnji učenici. To je „temeljni i pravi aspekt kršćanske logike: Ja moram biti kruh… To je možda najskladnija posljedica euharistijske prakse, svakako najteža… Ljubav do kraja: ne dati kruh, nego biti kruh koji hrani, ovo je krajnji i jednostavan primjer otajstva kruha.

Slavljenje Euharistije dakle ne smije biti pobožna navika, nego gesta koja me duboko zahvaća, koja mijenja moj život po uzoru na Kristov život: to je čin moje nakane da postanem, poput Isusa, potpuni dar, živeći zajedništvo sa svojom braćom i sestrama.

Ovdje možete poslušati zvučni zapis razmišljanja