Slijedio je Franjin poziv: đakon Günther Jäger na otoku Lezbosu

Mario Trifunović

Iz male crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije na grčkom otoku Lezbosu do ulice dopiru molitve i pjesme.

Pred crkvom stoje dvojica muslimana. Obojica su izbjeglice iz okolnog izbjegličkog kampa. Pretpostavljaju da im neće biti dopušteno ući, ali bi željeli biti tamo kada se slavi liturgija. Jer obojica su već nekoliko puta posjetili uglavnom jedinog katoličkog klerika u okolici i zamolili ga za blagoslovnu molitvu. Tipičan prizor na Lezbosu.

Ovaj klerik je katolički đakon iz Njemačke, zove se Günther Jäger i dolazi iz Oberbucha kod Passaua. Kristalno čista voda, pješčane plaže i zanimljive građevine na trećem najvećem grčkom otoku zvuče kao odmor, no kad zrakoplovom polijeće za Grčku, đakon Jäger ne nosi kratke hlače i havajsku košulju. Za njega to nije godišnji odmor, nego, kako papa Franjo opetovano traži, odlazak „na margine“.

Sada 68-godišnjak ovaj je poziv primio i uzima ga k srcu. Zato nekoliko puta godišnje leti na Lezbos na nekoliko tjedana kako bi pomogao u izbjegličkom kampu. Bilo da se radi o dostavljanju zdrave hrane za izbjeglice, novim projektima u poljoprivrednom sektoru ili pastoralnoj skrbi: đakon Jäger želio je učiniti više od pukog čitanja evanđelja u liturgijskom ruhu na nedjeljnoj misi.

S preprekama do ređenja

Plan da postanem đakon u početku se činio neostvarivim. Još dok je bio u Münchenu, obnašajući rukovodeću funkciju u jednoj međunarodnoj tvrtki, započeo je studij teologije na dopisnom studiju u Würzburgu. No tada se dogodila teška nesreća zbog koje je prekinuo studij. Godine su prolazile, ali Jäger nije mogao pronaći mir i pokušao je iznova. Međutim, Münchenska nadbiskupija ga je odbila zbog njegovih godina. Ali kasnije preseljenje dalo mu je novi početak i prijavio se za biskupiju Passau. Ovaj put s uspjehom. Na pitanje biskupa Passaua Stefana Ostera što želi činiti nakon što bude zaređen za đakona, Jäger je dao neobičan odgovor: „Želio bih slijediti Franjin poziv i odlaziti na margine“.

Biskup je bio iznenađen, ali Jäger je bio ozbiljan. Iako ga je zanimao socijalni rad, imao je druge planove i želje. Prvotno je trebao ići u Ganu. Sve je bilo dogovoreno, njegova obitelj je dala zeleno svjetlo – no koronavirus mu je prekinuo planove. Uslijedile su mnoge odbijenice zbog godina. No, sada već 68-godišnjak nije se dao obeshrabriti, nastavio je tražiti i konačno pronašao ono što je tražio. Na Lezbosu je naišao na malu nevladinu organizaciju „Home for all“ („Dom za sve“).

Inspirirala ga je priča o paru koji je osnovao organizaciju. Radikalno odgovara evanđelju, podsjeća Jäger. Njih su dvoje 2017. okrenuli cijeli život naglavačke i orijentirali se na rad s izbjeglicama na Lezbosu. Od tada sve poslove obavljaju gotovo sami. To uključuje, prije svega, osiguranje toplih obroka za izbjeglice. Jer mnogi ljudi zbog bolesti ne mogu podnijeti hranu koja im se služi u logorima. U ranjive skupine spadaju i maloljetnici koji putuju sami, a smješteni isu zvan kampa u tzv. „Safe area“. Riječ je o djeci i mladima u dobi od 11 do 18 godina koji su sami jer su u bijegu ostali bez roditelja ili su, primjerice, sami poslani kako bi izbjegli prisilni brak.

Volonteri stalno dolaze pomoći, ali ne ostaju dugoročno. Drugačiji je đakon Jäger, on leti na otok nekoliko puta godišnje, obično na deset tjedana. Svojom prisutnošću postupno se integrirao u rad s izbjeglicama te je pokrenuo nove projekte, poput organskog uzgoja „Home Village“ ili maslina u brdima. Time se otvaraju radna mjesta za izbjeglice.

Trenutno tu radi šest izbjeglica, što znači da šest obitelji zarađuje novac za život. Slijedi još planiranih poslova, ali za to još uvijek nema dovoljno novca. No žele prodavati maslinovo ulje i postupno se osamostaliti kako bi izbjeglicama mogli ponuditi još više radnih mjesta. Nažalost, ne možemo pomoći svima, kaže Jäger.

Svaki dan pristižu novi brodovi

Nakon što je izgorio najveći europski izbjeglički kamp Moria, izgrađen je novi privremeni kamp za oko 2700 ljudi. Tamo se trenutno nalazi više od 5000 ljudi. „Vlada je obavila dobar posao, ali kampovi su jednostavno prenatrpani“, kaže Jäger. Sjeća se brojnih razgovora s izbjeglicama u prihvatilištima. „Puno je suza proliveno, bilo je puno tuge i patnje, ali uvijek smo mogli pružiti podršku“, kaže đakon. Ne prođe dan a da neki novi brod ne stigne na obalu.

„Možete vidjeti koliko su ljudi uplašeni kada stignu te kada budu odvedeni u logor“, izvještava Jäger. Mnogima je laknulo što su slobodni i više se ne moraju bojati nasilja ili smrti. Drugima treba malo više vremena da steknu povjerenje. I sam traži kontakt s tim ljudima jer oni iza sebe najčešće imaju odiseju. Uostalom, uz nove poljoprivredne projekte i zdravu hranu, pastoralna skrb njegova je temeljna kompetencija, često uz potporu supruge koja nekoliko puta godišnje leti s njim na Lezbos. „Vrlo je vrijedno ponašati se kao bračni par“, kaže. „Posebno su muslimanske obitelji sretne kad je žena tu“.

Za budućnost Jäger planira podignuti veći šator u neposrednoj blizini izbjegličkog kampa u kojem će se održavati molitva, iako na otoku već postoji mala katolička zajednica u kojoj se nedjeljne mise služe na engleskom i francuskom. U zajednici ima mnogo izbjeglica. Svećenik ne dolazi redovito za nedjeljno euharistijsko slavlje pa se više slavi Liturgija Riječi. Molitve, pjesme, ples i zagrljaji za mnoge su utočište. Dvojici muslimanskih izbjeglica također je bilo dopušteno da prisustvuju liturgiji. Na kraju su zapjevali i zapljeskali. „To im je bilo tako dobro“, i danas se oduševljeno prisjeća đakon  Jäger.

(Vatican News – katholisch.de – bj)