Sveta pustolovka – Magdalena iz Jelašaka

Fra Ignacije Gavran

Prije šezdeset godina napisao je Velimir Deželić st. mali roman, bolje reći: povijesnu pripovijest, o neobičnom životu jedne Bosanke iz 17. stoljeća pod naslovom »Mandaljena pobjednica« (izdanje Društva sv. Jeronima, 1926). Napisao je to na temelju jedne latinski pisane bilješke iz 1639., koju je u »Spomenicima Jugoslavenske akademije« objavio fra Euzebije Fermendžin.

Stvar je zanimljiva pa je umjesno da se o njoj sazna nešto više, ali ne kao tvorevini mašte nego temelju svjedočanstava. To je svjedočanstvo zapisao Ivan Severan (Severin?) prema iskazu što mu ga je dao o. Virgilije Spada, član Oratorija sv. Filipa Nerija, koji je bio ispovjednik spomenute Magdalene.

Magdalena Ančanović (Venosović) rođena je u selu Jelaškama (kod Vareša) od čestitih roditelja. Od djetinjstva je vrlo štovala Blaženu Djevicu Mariju i željela očuvati djevičanstvo. Kad joj je bilo 19 godina, godine 1624., odbila je da se uda, a zatim pobjegla od braka i pri tome napravila dosta zbrke u svom kraju.

A zbilo se to ovako. U nju se zaljubio neki kršćanin, kome ona nije htjela uzvratiti ljubavlju. Taj je kršćanin imao brata muslimana. Ovaj, sa sedam svojih drugova, uhvati Magdalenu, dovede je pred svog brata i jednog franjevca pa rekne: bit ćeš ili moja žena ili ovog moga brata. Videći da nema kuda, ona ustima, ali ne i srcem, rekne da će poći za kršćanina. Kad je mladoženja htio da izvrši ženidbu, Magdalena se osjetila nadahnuta Božjim duhom, pa je lako svladala njegove nasrtaje; svladala bi, da je bilo potrebno, i daleko veće. Međutim, muž i njegovi ukućani pomisle da ju je opsjeo đavao. Nakon trinaest dana, ona je iznenada pobjegla i tri se dana krila u obližnjem gaju pa se onda vratila u svoju očinsku kuću. Tu nije mogla ostati dugo sakrivena pa su Turci triput na nju navaljivali. Napokon je ona dva dana bila u njihovoj vlasti, ali je nisu obeščastili.

Pošto su od onog prvog bijega prošla tri mjeseca, ona ponovno pobjegne. Ovaj put uzela je na sebe muško odijelo i mušku srčanost, opasala se sabljom, odrezala kosu i odbacila ženske ukrase. Najprije se zaputila iz očinske kuće u obližnji gaj, gdje je provela osam dana bez ikakve hrane. Vukovi kojih je u toj šumi bilo mnogo, bili su prema njoj manje divlji nego ljudi. Zatim se uputila u daleki kraj, uvijek čuvajući svoje djevičanstvo, ne mareći ni za zvijeri, ni za glad, ni za otrov, ni za oružje; sve je te opasnosti iskusila i sve ih nadvladala.

Ali, umalo da i sama nije postala zaručnik, ona, koja se kao zaručnica odrekla braka. Naišla je, naime, na milosrdne ljude i unajmila se kod njih u službu. Budući da su bili poodmakle dobi a bez djece, željeli su je usvojiti kao sina i oženiti pa su tako pripremili svadbu. Prvi put je pobjegla da očuva svoje djevičanstvo, a sad je opet morala bježati da sačuva svoju tajnu. Poslije toga je postala čuvar osmero konja i to dobro obavljala. Napokon je došla u neki franjevački samostan kao sluga i tu je vrlo pobožno kroz osamnaest mjeseci služila kod oltara. Bila je tako pobožna da su je i redovnici smatrali uzorom pa su svi željeli da postane redovnik. Ona se bojala da se bilo za života bilo iza smrti ne otkrije što je, pa je opet pobjegla. Postala je kroz pet mjeseci kočijašem u turskom taboru za vrijeme budimskog rata, ali se tamo na smrt razboljela pa je bila prisiljena bježati drugamo. Po savjetu i uz pomoć nekog biskupa stigla je u Dalmaciju i tu je, u ženskim haljinama, provela čitavu godinu s nekom plemenitom gospođom. Ali, svjetovni ženski razgovori nisu joj godili pa je krenula prema čudotvornom Gospinu svetištu u Bosni. Odatle se, osjećajući čežnju za sakramentima, ponovno vratila u Dalmaciju.

Neki ju je redovnik tamo povjerio brizi svog nećaka a ovaj ju je izručio, u stvari – prodao, nekom venecijanskom trgovcu žitom ili vojvodi. Kad je stigla u Veneciju, vidjela je da je u ropstvu. Odatle je poslana u Bresciju, u tabor zvani Orro (Orgo?). Tamo je morala šest mjeseci stražariti. Može se zamisliti kakvoj je kušnji i borbi njezina djevojačka stidljivost bila izložena usred čete raspuštenih vojnika. Ipak, Providnost Božja ju je pomogla. S nekim francuskim vojnikom spremila se i krenula u bijeg, pa je najprije došla u Milan a zatim u rimsko područje, uvijek noćeći pod vedrim nebom i trajno se hraneći samo biljem. Kad je stigla u Rim, skinula je muško odijelo, pa je po savjetu nekog ispovjednika Dalmatinca i jednog oratorijanca (Jakova Baccija) stupila u službu kod neke čestite žene i već joj služi sedam godina. Tako je lijepo bilo njezino ponašanje, toliko je često pristupala sakramentima, toliko je zdušno obavljala najniže poslove, da je osvojila svačiju naklonost.

Sve bi ovo moglo izgledati kao bajka ali svjedoci potvrđuju da je to istina. Navodni zaručnik, koji je za to saznao, zamolio je nekog redovnika pa je ovaj došao u Rim s dokumentima od biskupa da Magdalenu prisili ili na redovnički život ili da dobije oprost od braka, jer se on želi oženiti a neće žene skitnice. Ona opet neće da se uda, a ovog muža, koji je vrijeđa, odbija. Tako je nastalo pitanje što da se radi. 20. VI. 1639. stigao je u Rim njezin stric, franjevac (fra Martin Brguljanin, od Vareša) na generalnu skupštinu Reda ili kapitul; on ju je tada prepoznao a i ona njega. Posvjedočio je da je izvanredno pobožna i sa silnim veseljem čuo što joj se sve dogodilo (Usp. Monumenta Jugoslavenske akademije, sv. XXIII, str. 399-400).

Prema nekim drugim dokumentima, izgleda da je Magdalena kasnije stupila u redovnice i dobila ime Franciska, s nadimkom Slavonka ( = Slavenka, Hrvatica). Umrla je 30. XII. 1670. u samostanu sv. Siksta i Dominika u Rimu. (Usp. Starine Jugoslavenske akademije, sv. XVIII, str. 17).

(Vatican News – Svjetlo riječi – fratellanza – bj)