Zakonik kanonskoga prava. Sakrament potvrde

P. Alan Modrić, SJ

Zakonik kanonskog prava kaže da se sa sakramentom potvrde krštenici obogaćuju darom Duha Svetoga i savršenije povezuju s Crkvom, te se jače i čvršće obvezuju da riječju i djelom budu Kristovi svjedoci i da šire i brane vjeru (kan. 879). Sakramentom potvrde utiskuje se neizbrisivi biljeg i njime se također obilježava ili označava da krizmanik darom Duha Svetoga pripada Kristu. Stoga se podjeljuje samo jednom, kao i sakrament krštenja.

Kolika je važnost sakramenta potvrde u pravnom smislu pokazuje i činjenica da onaj koji nije primio taj sakrament, ne može biti kum krštenika i potvrđenika; ne smije biti primljen u bogosloviju ili redovnički novicijat; ne može biti promaknut u red đakonata. U pogledu sklapanja crkvenog braka traži se da katolici,  koji još nisu primili sakrament potvrde, neka ga prime prije sklapanja ženidbe, ako je to moguće bez velike poteškoće. Sakramenti krštenja i potvrde su temelji apostolata i djelovanja vjernika laika u Crkvi.

Sakrament potvrde ili krizme može se podijeliti svakoj krštenoj osobi koja još nije primila taj sakrament. A za podjeljivanje tog sakramenta traži se odgovarajuća priprava, što u redovitim prilikama znači da je krizmanik dovoljno poučen u vjeri, o čemu brigu trebaju voditi roditelji i osobito župnik, te da je pravo raspoložen i da je sposoban obnoviti krsna obećanja (kan. 889, § 2). Za razliku od maloljetnog krštenika gdje za njegovo dopušteno krštenje treba postojati osnovana nada da će dijete biti odgajano u katoličkoj vjeri, takvo jamstvo ne traži se u slučaju maloljetnog potvrđenika. Da sakrament bude učinkovit, potrebno je da krizmanik bude u stanju milosti. Zato se prije krizme ili potvrde traži da krizmanik pristupi sakramentu ispovijedi ili pokore.

Potvrdi treba pristupiti u prikladno vrijeme i primiti je pravodobno (kan. 890), a to znači kad vjernik stekne moć rasuđivanja, dakle s najmanje sedam godina. Biskupske konferencije mogu odrediti drugu, višu dob (kan. 891). Ostavljena je i mogućnost da pojedini biskupi odrede za svoje područje višu dob i dulju vjeronaučnu pripravu u odnosu na onu koju su odredile pojedine biskupske konferencije.

Obveza primanja sakramenta potvrde nije vezana samo uz navedenu dob djetinjstva. Ona ostaje i dalje, stoga ne treba zanemariti ili propustiti njezino primanje i u odrasloj dobi, ako nije primljena u djetinjstvu ili u mladosti.

Redoviti služitelj ili djelitelj sakramenta potvrde je biskup. On može podjeljivati potvrdu vjernicima svoje biskupije, a također i vjernicima koji nisu njegovi podložnici, osim ako protiv toga postoji izričita zabrana njihova ordinarija (kan. 882 i 886, § 1). Svojim podložnicima može biskup podjeljivati potvrdu i na području tuđe biskupije, a također i tuđim podložnicima uz barem pretpostavljeno dopuštenje dotičnog dijecezanskog biskupa (kan. 886, § 2). Ako zahtijeva potreba, dijecezanski biskup može ovlastiti i prezbitera da podjeljuje ovaj sakrament (kan. 884, § 1).

Osim biskupa, ovlast za podjeljivanje potvrde ima po pravu prezbiter koji snagom službe ili naloga dijecezanskog biskupa krsti nekoga tko je prešao dob djetinjstva (navršio 7 godina), ili koji nekoga već krštenog prima u potpuno zajedništvo Katoličke crkve (kan. 883, 2°). A u smrtnoj pogibelji potvrdu može podijeliti župnik, a i svaki prezbiter (kan. 883, 3°). Osim toga, zbog iznimno važnog razloga, kao što je, na primjer, velik broj potvrđenika koji bi mogao dovesti do vrlo dugog obreda podjeljivanja sakramenta potvrde, ili zbog slabijeg zdravlja djelitelja sakramenta, može se dopustiti da služitelju sakramenta pomaže u podjeljivanju istoga prezbiter koji nema ovlast za podjeljivanje potvrde.

Sakrament potvrde podjeljuje se pomazanjem posvećenim krizmenim uljem na čelu krizmanika i polaganjem ruku na njegovu glavu, uz izgovaranje riječi propisanih u obrednim bogoslužnim knjigama (kan. 880, § 1), a te riječi su: “Primi pečat dara Duha Svetoga”. Preporučuje se da slavljenje sakramenta potvrde bude u crkvi, i za vrijeme svete mise, ali zbog opravdanog i razumnog razloga može se slaviti i izvan mise, te na svakom doličnom mjestu (kan. 881). Opravdan i razuman razlog za podjeljivanje potvrde izvan mise ne bi bio da se izbjegne dužina slavlja, ili udobnost djelitelja potvrde, odnosno krizmanika i vjernika koji u slavlju sudjeluju.

Izvan crkve, u nekom drugom doličnom prostoru ili na otvorenome, potvrda se može podjeljivati kad ima puno krizmanika i velik skup vjernika.

Potvrđenik, ako je moguće, treba imati kuma, ali se sakrament može podijeliti i bez njega. Dužnost kuma je brinuti se da se vjernik koji je primio sakrament potvrde ponaša kao pravi Kristov svjedok i da vjerno vrši obveze povezane s tim sakramentom (kan. 892). Uvjeti koji trebaju biti ispunjeni kako bi netko bio kum na krštenju, vrijede i za kuma kod krizme ili potvrde (kan. 893, § 1): treba ga odrediti sam potvrđenik ili njegovi roditelji, odnosno onaj tko ih zamjenjuje, a ako njih nema, onda župnik ili onaj koji podjeljuje sakrament potvrde; mora navršiti 16 godina života ili drugu dob koju je odredio dijecezanski biskup; mora biti katolik, potvrđen ili krizman i već pričešćen, koji provodi život u skladu s vjerom i službom koju će preuzeti; ne smije biti udaren nikakvom kanonskom kaznom; kum odnosno kuma ne smiju biti otac ili majka potvrđenika. U pogledu ovoga posljednjeg uvjeta, potrebno je reći da, iako kumovi potvrđenika ne smiju biti njegovi roditelji, ipak je moguće da roditelji za vrijeme obreda podjeljivanja sakramenta potvrde potvrđenika predstave služitelju sakramenta, jer, kako je već rečeno, sakrament se može podijeliti i bez kuma. Preporučuje se da i na potvrdi bude kum onaj tko je to bio i dužnost preuzeo i na krštenju (kan. 893, § 2).

Službena isprava o tome da je nekom podijeljen sakrament potvrde izdaje se na temelju ubilježbe u knjigu potvrđenih biskupske kurije, odnosno u odgovarajuću knjigu koja se, prema odredbi biskupske konferencije ili dijecezanskog biskupa, čuva u župnom uredu ili u arhivu. U te knjige upisuju se imena potvrđenih, služitelja potvrde, roditelja i kumova potvrđenika, te mjesto i dan podijeljene potvrde (kan. 895). Ako nije moguće imati službenu ispravu, a potrebno je dokazati da je netko primio sakrament potvrde, dovoljna je izjava jednog sasvim besprijekornog svjedoka ili zakletva samog krizmanika, ako je sakrament primio u odrasloj dobi (kan. 894 i 876). Dokazivanju pomoću svjedoka pribjegava se kad nije moguće podjeljivanje potvrde dokazati pomoću vjerodostojne isprave.