ʺNastanak i uporaba vatikanske verzije ′Navodnog Stepinčeva pisma′ iz 1943. s referencijalnim dokumentimaʺ
Marito Mihovil Letica
Zagrebački nadbiskup mons. Dražen Kutleša predvodio je u subotu 30. rujna euharistijsko slavlje prigodom 25. obljetnice beatifikacije kardinala Alojzija Stepinca. Slavlje je u nazočnosti mnoštva vjernika upriličeno u Hrvatskome nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici, gdje je 3. listopada 1998. kardinala Stepinca blaženim proglasio Sveti Otac Ivan Pavao II.
Knjiga je predstavljena 2. listopada 2023. u Nadbiskupijskome pastoralnom institutu u Zagrebu. Na ovome su događaju govorili dr. sc. mons. Juraj Batelja, postulator kauze za proglašenje blaženog Alojzija Stepinca svetim, dr. sc. Mario Jareb, povjesničar, te, što je osobito važno istaknuti, mr. sc. Bojan Ivešić, autor knjige.
ʺNadbiskup Stepinac ništa nije skrivao, nego se pokazao odgovornim za čuvanje pismohrane hrvatske povijesti; ne od 1941., nego od ′stoljeća sedmog′, a o pismu od 18. svibnja 1943. nadbiskup nije znao ništa, niti u arhivu Zagrebačke nadbiskupije gdje se čuvaju kopije svih dokumenata nije postojala niti je pronađena kopija toga pismaʺ, rekao je mons. Juraj Batelja i nadalje istaknuo: ʺOva knjiga je krik za istinom i osuda zlouporabe ovog pisma od 16 stranica na temelju kojega je javni tužitelj izazvavši komunističke vlasti nadbiskupu Stepincu priskrbio 16 godina robije s prisilnim radom i podao pet godina gubitka građanskih prava.ʺ
U drugom dijelu predstavljanja knjige govorio je povjesničar Mario Jareb istaknuvši da je ʺočito kako je to pismo išlo prema Svetoj Stolici, da su se ònī koji su ga sami sastavili nasilno poslužili imenom zagrebačkoga nadbiskupa, a on s tim nije imao nikakve vezeʺ.
Naposljetku je riječ uzeo autor Bojan Ivešić. Zahvalivši svima nazočnima na dolasku, istaknuo je da ʺnigdje nije objavljen cijeli dokument, nego samo određeni dijelovi. Nikada, dakle, nije bio objavljen izvornik. Biskup Ratko Perić ga je prvi pronašao i objavioʺ. Zatim je autor knjige objasnio da je regulativa u Vatikanskim arhivima vrlo stroga te nije bilo moguće u knjizi donijeti preslik navedenoga pisma te da je to jedina manjkavost. Važne su i vrijedne citiranja ove Ivešićeve rečenice o ʺnavodnom Stepinčevu pismuʺ:
ʺNjega je pisao netko ili neki koji su znali o čemu pišu, što pišu, i oni su suvremenici svoga vremena. Držim da ne bismo trebali imati averziju prema ovome dokumentu i prema njegovim potencijalnim autorima samo zato što je netko dokument iskoristio u krivu stranu. Dokument donosi i neke nepoznate novitete – na primjer nepoznate fotografije Kćeri Božje ljubavi, fotografije srušenih samostana i crkvi.ʺ
Događajem predstavljanja knjige moderirao je vlč. Ivan Vučak, župnik u Krašiću, a sve je glazbenim dijelom programa obogatio zbor sestara Družbe Kćeri Božje ljubavi.
Knjiga metodički i vjerodostojno raskrinkava laži o 240.000 prijelaznika s pravoslavlja na katoličanstvo, čime se nastojalo dokazati postojanje sustavnoga plana Katoličke Crkve za istrjebljenje jednoga naroda i jedne vjere. Autor Bojan Ivešić zavrjeđuje svesrdne pohvale zbog ustrajne borbe za istinu o blaženome i – čvrsto vjerujemo – svetome Alojziju Stepincu.
