Franjevačke obljetnice. Sveti Franjo i samotna mjesta

fra Darko Tepert

Već smo prije ljetne stanke imali priliku reći ponešto o velikim franjevačkim obljetnicama koje su započele ove godine, a trajat će sve do 2026. Naime, ove se godine obilježava osamsto godina od nastanka i potvrde Franjevačkog pravila, to jest onog temeljnog teksta za život, duhovnost i djelovanje Manje braće ili franjevaca. Također, ove se godine obilježava i osamstota obljetnica otkako je sveti Franji proslavio svoj Božić u Grecciu i ondje postavio prve jaslice. Sljedeće godine obilježit ćemo osamstotu obljetnicu otkako je sveti Franjo na La Verni primio svete rane na svome tijelu, 2025. godine bit će osamstota obljetnica Franjine Pjesme stvorova ili Pjesme brata Sunca kojom se ovaj asiški svetac upisao u povijest kao začetnik poezije na talijanskom govornom jeziku, ali je dao i svoje viđenje sveopćeg bratstva između ljudi i svih stvorenja. Konačno, 2026. godine proslavit ćemo osamstotu obljetnicu Franjina preminuća. Za obilježavanje ovih obljetnica sve franjevačke zajednice, družbe i redovi odlučili su da će svaka od ovih godina biti prigoda da se tijekom cijela njezina trajanja promišlja o događaju ili događajima vezanima uz dotičnu godinu.

Ovdje smo već govorili o ovim franjevačkim obljetnicama općenito, o pojedinostima života i značenju svetoga Franje i franjevačkog reda u trinaestom stoljeću, a onda i posebno o nastanku, sadržaju i značenju franjevačkog Pravila što ga je 1223. godine potvrdio papa Honorije III. U Rimu će se 29. studenoga ove godine, to jest točno osamsto godina od onoga 29. studenoga 1223. godine, održati naročita svečanost kojom će se u Bazilici sv. Ivana na Lateranu, podsjetiti da je upravo ondje papa potvrdio Franjino pravilo.

Danas i u sljedećim emisijama valja nam reći nekoliko riječi o Franjinom Božiću u Grecciu, čija će osamstota godina biti upravo na Božić ove godine, no mi franjevci o tome promišljamo cijelu ovu godinu.

Za početak je dobro reći da je Greccio danas mjesto koje broji oko 1500 stanovnikau dolini Rietija, u talijanskoj regiji Lacij, na granici s Umbrijom gdje se nalazi Franjin Asiz. Franjo je sa svojom braćom često boravio u mjestima oko ove doline jer je tih godina papa sa svojom pratnjom često boravio upravo u gradu Rietiju. Stoga Franju tada nalazimo u obližnjem Fonte Colombu gdje je dovršio svoje Pravilo, u Foresti ili u mjestu Poggio Bustone, a sva su ova mjesta smještena oko doline Rietija.

Mjesto gdje je Franjo proslavio svoj poseban Božić nije u samom mjestu Grecciu, nego izvan njega, u osami. Za svetoga Franju poznato je da je tražio osamljena mjesta. Njegov način života i način života njegove prve braće bio je drugačiji od načina života dotadašnjih redovnika. Dok su redovnici poput benediktinaca, cistercita ili kartuzijanaca bili vezani uz svoj samostan ili opatiju i ondje provodili vrijeme u molitvi i radu, Franjo i njegova prva braća doživljavali su cijeli svijet kao svoj samostan. Oni, slično kao i neki drugi redovi koji tada nastaju, a naročito Red Propovjednika, koji su nama poznatiji kao Dominikanci, prolaze svijetom, navješćuju Božju riječ, kreću se među običnim ljudima, najčešće među siromasima, i dijele njihov način života. Time nastoje oponašati onaj način života kakav je imao Isus sa svojim učenicima, s apostolima, pa se zato naziva i apostolskim načinom života.

U evanđeljima se čita kako se Isus, koji je uvijek bio okružen ljudima, ipak često povlačio u osamljena mjesta kako bi molio. Svetom Franji to je bio poticaj da i on katkad traži takva osamljena mjesta. Osim već nabrojenih mjesta u dolini Rietija, tu je svakako i La Verna gdje će primiti svoje rane ili mjesto u blizini Asiza koje se zove Carceri. Uostalom, i sama Porcijunkula, ona malena crkva oko koje je Franjo smjestio svoju braću u malenim nastambama, bila je nekoć na osami, podalje od grada Asiza.

Za Franju i prve franjevce ovo iskustvo samotnih mjesta koja nazivamo samotištima postat će toliko važno da je Franjo sastavio naročito kratko pravilo za život u samotištima.

Već između 1217. i 1221., a to znači u razdoblju kad je nastajalo Nepotvrđeno pravilo i nekoliko godina prije nastanka Potvrđenog pravila, sveti Franjo piše ovo Pravilo za samotišta. I u tom je Pravilu očita središnja uloga evanđeoske riječi. Ovaj put to je pripovijest o Marti i Mariji iz Evanđelja po Luki, gdje »Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem«, a Marija »sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu« (Lk 10,39-40). Na koncu je rečeno da je Marija »izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti« (10,42). U kontekstu Lukina evanđelja riječ je o poticaju na prianjanje uz Gospodina u svjetlu zapovijedi: »Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim«, koja se u tekstu evanđelja nalazi tek nekoliko redaka ranije (10,27). U tom smislu, Marija je pohvaljena i nju bi svi morali nasljedovati, jer je slušanjem riječi, a onda i poslušnošću riječi izabrala ljubiti Gospodina. Martinu zauzetost i brigu ne bi trebalo nasljedovati.

No to je način kako bi ovaj odlomak trebalo čitati unutar Lukina evanđelja. On je ipak dobio drugačije značenje već u tumačenju ranih kršćanskih pisaca i crkvenih otaca. Tako već kod Origena, koji je živio na prelasku iz drugog u treće stoljeće, nalazimo usputnu opasku da je u ovom evanđeoskom odlomku Marija simbol kontemplativnog, a Marta aktivnog života. Detaljnije o tome progovaraju sv. Augustin i sv. Grgur Veliki. Ovakvo tumačenje naslanja se na židovsko tumačenje dviju sestara i pramajki izraelskoga naroda: Lee i Rahele. Filon Aleksandrijski, veliki židovski učenjak prvoga stoljeća, u svome alegorijskom čitanju Svetoga pisma, u Lei vidi simbol aktivnoga, a u Raheli simbol kontemplativnog života, premda ove oblike života izrijekom tako ne naziva. Grgur Veliki preuzima sliku Lee i Rahele, ali im dodaje i Martu i Mariju.

U takvoj tradiciji tumačenja evanđeoskog odlomka nalazimo i svetoga Franju. U Pravilu za samotišta on govori o četvorici ili barem trojici braće u samotištu: »Dvojica od njih neka budu majke i neka imaju dva ili najmanje jednog sina. Oni koji su majke neka slijede život Marte, a dva sina neka slijede život Marije« (PrSam 1-2).

U Pravilu su oba lika, i Marta i Marija, pozitivni, pa u takvu razumijevanju teksta ne možemo govoriti o općenitu pozivu na prianjanje ljubavlju uz Gospodina, jer bi onda samo Marija mogla biti prikazana u pozitivnu svjetlu. Franjo je »u dvije sestre nazirao komplementarne strane evanđeoske ljubavi, onu koja traži u Isusu lice Očevo, i onu koja traži u braći i sestrama lice Isusovo.«

Ovaj primjer potvrđuje da je za Franju bila važna predaja Crkve, te je Sveto pismo nastojao razumjeti unutar te predaje.

Drugi tekst na koji se poziva Pravilo za samotišta preuzet je iz Isusova govora o pouzdanju u Božju providnost iz Matejeva evanđelja, gdje se kaže: »Nemojte dakle zabrinuto govoriti: 'Što ćemo jesti?' ili: 'Što ćemo piti?' ili: 'U što ćemo se obući?' Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati« (Mt 6,31-33; usp. Lk 12,29-31). Franjo u Pravilu za samotišta to stavlja u kontekst govora o molitvi: »Neka govore svoje časove. Neka ustaju za jutarnju i traže najprije kraljevstvo Božje i pravednost njegovu« (PrSam 3).

Čini se da onaj prvotni poticaj na život siromaštva, koji u središtu svoga promišljanja ima prvenstvo kraljevstva Božjega (usp. Mt 19,21; Lk 18,22; 9,3; LegTd 29), nadahnjuje i način i smisao Franjine i franjevačke molitve, pa i boravka Franje i prve braće u samotištima. Oni su to očito vidjeli kao još jedan oblik nasljedovanja stopa Gospodina našega Isusa Krista.

Samotište kod mjesta Greccio bilo je tek jedno u nizu samotnih mjesta koja je sveti Franjo izabrao kako bi se ondje mogao povremeno povući i uživati Božju blizinu, okružen tek malobrojnom braćom. U takvim samotištima nije bilo mnogih građevina. Franjo je često za svoju nastambu koristio neku prirodnu špilju. Tek će kasnije na tim mjestima franjevci urediti najprije kapele, a onda i malene siromaštne samostane. Tako je u Grecciu, neposredno nakon događaja čiju osamstotu obljetnicu ove godine obilježavamo, počelo živjeti prvo franjevačko brastvo i za tu potrebu počelo uređivati svoje prve nastambe. Poznato nam je da je i sveti Franjo ondje boravio od rujna 1224 do prve polovice 1226., kad je napustio Greccio, šest mjeseci prije svoje smrti u listopadu iste godine. Prva prava građevina u samotištu pokraj Greccia bila je upravo kapela koja je nastala uređenjem špilje u kojoj je Franjo proslavio svoj Božić. Ova kapela uređena je 1228. godine, dvije godine nakon Franjine smrti i točno one godine kad je Franjo proglašen svetim.