Dvadeset i prva nedjelja kroz godinu. Riječ Božju tumači vlč. Filip Jakupec

vlč. Filip Jakupec

Braćo i sestre!

U današnjem Evanđelju dvadeset i prve nedjelje kroz godinu čut ćemo posljednju, sedmu vrstu pitanja, i to iz usta samog Isusa. Isus najprije pita: «Što govore ljudi…?», i zatim: «A vi, što vi kažete, tko sam ja?» Zašto to Isusa zanima? Zar to nije „ispod“ Isusova dostojanstva da se uopće „zanima“ za nešto takvo? Zar Isus općenito nema uvid u svaku savjest, pa i u onu svojih učenika, zbog čega ne mora pitati što drugi misli o njemu budući da je, po Ivanovu Evanđelju, «dobro znao što je u čovjeku»?

Stoga bi se ova sedma vrsta pitanja nazvala „zanimajuće pitanje“, kojim se jasno i bez oklijevanja iskazuje zanimanje, pa čak i ono sasvim bezazleno. Ne volimo ljude koje sve zanima, pogotovo što se tiče drugih ljudi. Već je i takvo zanimanje površno, a kamoli ne zanimanje za mišljenje drugih o nama koje je, znamo to vrlo dobro, promjenjivo i površno, ali nas, unatoč tome, svejedno zanima! Zašto ne zamisliti Isusa i s takvom vrstom zanimanja? Zašto ne zamisliti Isusa koji se zanima kako njegova djela i riječi, njegovi nastupi djeluju na druge ljude? Zašto ne zamisliti Isusa koji se zanima za mišljenje svojih užih suradnika, svojih učenika i svojih prijatelja o njemu samome?

Ako je «dobro znao što je u čovjeku», možda je ipak želio da to čovjek sâm izrekne, jer, kao što vidimo u slučaju Petrova odgovora na Isusovo pitanje, jedna je milost nositi dobre misli u srcu, a već je druga milost moći ih izraziti i iza njih stajati. Isusovo zanimanje za mišljenje koje o njemu imaju drugi ljudi i njegovi učenici pokazuje Božjeg Sina koji nam u dubini ljudske komunikacije – koja se sastoji u mišljenju i izražavanju mišljenja – otkriva potencijalno polje djelovanja Božje milosti. I zato u tom smislu Isus potiče komunikaciju direktnim, hrabrim i „zanimajućim pitanjem“: „Što mislite o meni?“ Do trenutka kad se to pitanje nije postavljalo, učenici su u svom srcu mogli kriti i gajiti različite misli i teorije o Isusu, ali kad je Isus jednom to pitanje postavio, od tih mnogih i različitih misli trebalo je izabrati jednu najvrjedniju, izreći ju i stajati iza nje.

Pri kraju Isusova života vidjeli smo kako Petar nije stajao iza onoga što je mislio i rekao, a o čemu bismo mogli dalje razmišljati koristeći se „zanimajućim pitanjem“ koje bi glasilo: „Zašto, Petre?“, ali bismo isto tako mogli postaviti slično pitanje i Isusu koji je unatoč Petrovoj slabosti ipak odlučio povjeriti mu «ključeve kraljevstva nebeskoga» govoreći mu: „Zašto Isuse?“ Ta i mnoga druga slična „zanimajuća pitanja“ ne samo što nas uvode u još dublju meditaciju nad ovim evanđeoskim izvještajima, nego nas i u našoj svakodnevici potiču da se usudimo ponekad postaviti i takva pitanja ako smo u svojoj komunikaciji s nekim željni malo više jasnoće, jednostavnosti ili tek obične povratne informacije o nama samima.