Fra Ivan Šarčević: Dijalog kao teološka metoda i stil
Ivan Šarčević
Riječ je o zborniku radova s triju teoloških susreta, s dviju Ljetnih škola teologije u Dubrovniku (2019., 2021.) i Mediteranskih teoloških susreta u Lovranu, Rijeci (2022.). Sve je ekumenski koncipirano: uz katolike tu su pravoslavni i protestantski predavači kao i sudionici, mladi teolozi. Na početku uvod je Marka Medveda, s naglaskom na važnost dijaloga i crkvenosti. Zbornik ima tri dijela, prema tri godine teoloških susreta. Svaki dio otvara se sadržajnim uvodom i pozdravom najodgovornijega, biskupa Mate Uzinića.
Prvi dio, prva godina Ljetne škole u Dubrovniku (2019) usredotočena je na temu Teologija u pluralnom društvu. Željko Tanjić u članku Pluralizam u tranzicijskim društvima – izazov za teologiju i Crkvu tematizira društva i Crkvu nakon pada komunizma, poteškoćama društava u tranziciji, kao i o manjkavostima zapadnih, kapitalističkih društava. Teologinja Tina Beattie (Žena, vjera i mirotvorstvo) svojedobno je izazvala kod isključivih crkvenih ljudi nepotrebno protivljenje, u svom članku, uz nevjerojatno poznavanje feminističke teologije i pokreta u nas, govori o nezaobilaznoj ulozi žene u kršćanstvu i Crkvi.
Pravoslavni teolog Pantelis Kalaitzidis (Zajednica krštenja i etnokulturalna zajednica: studija slučaja grčkog pravoslavlja) pregledno i kritički iznosi problematiku nacionaliziranoga pravoslavlja, osvrće se na herezu etnofiletizma i bizantsko načelo simfonije u odnosu Crkve i države u pravoslavlju; piše o zamjeni teoloških s etnokulturološkim elementima, povijest spasenja s poviješću nacionalne obnove, i stalno naglašava da nisu isto zajednica krštenja i etnokulturna zajednica.
Carmelo Dotolo s gotovo istoimenim naslovom svoga članka kao i čitave škole, Zadaća i uloga teologije u pluralnim društvima, nudi neke moguće putove za teologiju danas, kao što su teologija kenoze i oslobođenja, teologija dijaloga u kojoj je važna sloboda vjere i sloboda savjesti, zatim dijalog kao stil života i teologiziranja, interkulturalnost, i nimalo nebitna teologija stvaranja s naglaskom na integralnoj ekologiji.
Drugi dio zbornika, drugu Ljetnu školu teologije u Dubrovniku s temom A(političnost) vjere: kršćani u političnom prostoru, otvara biskup Uzinić s pozivom da angažman teologa i vjernika u društvu izbjegava tri opasnosti: populizam, bijeg od svijeta i besplodnu jalovost strašljive nekritičnosti. Ivan Šarčević (Narod Božji ili narod carev?) predstavlja temu teologije naroda, od uobičajenog poimanja naroda preko razumijevanja Božjega naroda na II. vatikanskom koncilu do pape Franje i njegove argentinske teologije naroda iz koje treba razumijevati i aktualni sinodalni put Crkve.
Teologinja Teresa Forcades (Osobna autonomija i potraga za zajedničkim dobrom. Prema teoriji političke subjektivacije) piše kako izići iz heteronomije mišljenja i djelovanja te raznih stereotipa, poput onoga vrlo dominirajućega da žene više vole a da su muškarci slobodniji.
Kao što se predavanje Forcades može nastaviti na ono prijašnje, Tine Beattie, tako se komplementira članak Pantelisa Kalaizidisa s prve škole s izlaganjem Aristotelea Papanikolaoua – Asketsko kao građansko: građansko društvo kao političko zajedništvo. Papanikolaou traži od Crkava neizjednačavanje etničkoga i vjerskoga identiteta, odricanje od društvenih (državnih) privilegija, izgradnju Crkve po načelu euharistijske ekleziologije, i askezu kao princip djelovanja u svijetu, asketsku praksu deifikacije.
Tomáš Halík, prokušani navjestitelj evanđelja u tranzicijskoj i od Crkve relativno otuđenoj Češkoj, člankomSukob civilizacija ili civitas oecumenica? usredotočuje se na suvremenu kulturu i opasnost za katoličko kršćanstvo ako se prometne u kontrakulturu, u protivnika svijeta. Halík prati djelovanje trojica papa i njihov dijalog (Ivan Pavao II. sa Židovima i muslimanima, Benedikt XVI. s agnosticima, dok za Franju kaže da traži da se pusti Isusa izvan Crkve, svima). Na Augustinovoj razlici civitas Dei (ljubav prema Bogu) i civitas terrena(države bezobzirnog nacionalnog egoizma, sebični režimi = ljubav prema sebi do odbacivanja Boga, bez poštovanja drugih), Halík traži novu teologiju i viziju povijesti, drugi ekumenizam kao međureligijski i sveopći dijalog.
U posljednjem, petom izlaganju na drugoj teološkoj školi prilog je Miroslava Volfa i Ryana McAnnally-Linza, Bog, zahvalnost i bivanje u svijetu kao u svom domu. Autori polaze od najuže shvaćenog pojma doma, kao kuće do govora o bezdomnosti odnosno razumijevanju svijeta kao doma. Rezonancija, privrženost i uzajamnost načini su odnosa prema domu i drugima u njemu.
Unutar Druge ljetne teološke škole vrlo je aktualan prilog o migracijama Stanka Perice, regionalnog koordinatora Isusovačke službe za izbjeglice: Migranti kao exeprimentum crucis. Perica teološki utemeljuje nužnost brige za migrante. Poziva na oblikovanje koherentnih moralnih stavova koji proizlaze iz etosa vjere i traži slobodu nasuprot snagama u društvu koje se ponašaju nehumano sve dotle da ih se izvrgne ruglu.
Aktualan je prilog o sinodalnom putu u Njemačkoj: Jörg Basten – Stefan Vesper, Sinodalni put Katoličke crkve u Njemačkoj: oslanjamo se na silu Duha Svetoga za obnovu Crkve. Riječ je o četiri temeljna pitanja: o moći u Crkvi, o svećenikovom životu s posebnim osvrtom na celibat, o odnosima i partnerstvu (posebno spolnosti) te o ženama u crkvenim službama.
Zadnji prilog Branka Jurića, Ne povisivati ograde, nego produživati stolove, zaokružen je prikaz vrijednog zbornika sa simpozija u Napulju (2019): Sa svim brodolomima povijesti. Teologija nakon Veritatis gaudium u kontekstu Mediterana (2021). Napuljski simpozij, na kojem je sudjelovao i papa Franjo, nadahnuo je biskupa Uzinića i njegove suradnike da krenu s teološkom školom i ekumensko-mediteranskim susretima teologa.
Treći dio zbornika Teologija u dijalogu članci su i prilozi s Mediteranskih teoloških susreta iz Lovrana (2022) s temom Sloboda i odgovornost za izgovorenu riječ. Nakon motivirajućeg uvoda i pozdrava nadbiskupa Uzinića, teologinja Marianne Heimbach-Steins, u svom članku Dostojanstvo – sloboda – ljudska prava. Društveno-etička promišljanja o pitanjima crkvene reforme, tematizira pitanja ljudskoga dostojanstva i slobode vjere i slobode savjesti, piše o sukobu etičke i metafizičke paradigme s obzirom na istinu, te o pitanju prirodnoga morala i o Crkvi kao učiteljici istine.
Sustavno izlaganje o karizmi teologa i komplementarnosti karizmi jest članak Branka Murića, Odgovornost teologa prema karizmi vlastite službe u Crkvi. Teolog sluša, razlučuje i tumači (auscultare, discernere, interpretare). Od Augustina – ističe Murić – teologija kao znanje i znanost o vjeri znači unutarnji nemir mišljenja, odobravanje u sebi razumljenoga (cum assensione cogitare). Murić se referira i na encikliku Veritatis gaudium i nauk pape Franje o opasnostima za teologiju (hinjeni dijalog, hinjeno posjedovanje istine; kao i neognosticizam i neopelagijanizam). Podvlači važnost teologije unutar «kulturološkoga laboratorija», dijaloga kao «teološke hermeneutike» i poentira o sinodalnosti teologije, dakle o decentralizaciji (nemonolitnosti) teologije i stvaranju zajednice teologijâ. Donosi i osam kriterija autentičnosti karizme teologa.
Posebno aktualnost ima članak Cyrila Hovoruna, ukrajinskog pravoslavnoga teologa: Zašto Ruska pravoslavna crkva podržava rat u Ukrajini? Hovorun objašnjava pogubnost vjerske dimenzije rata, ruskog političkoga pravoslavlja. Tumači preobrazbu ruskoga patrijarha Kirila, put od liberalizma do utilitarizma i stvaranja od pravoslavlja građanske religije u službi državi. Objašnjava povijesni razvoj ruskog pravoslavnog civilizacijskoga ekscepcionalizma i revanšizma, tzv. «unutarnje kolonizacije» i projekt «ruskoga svijeta» s maskom defašizacije Ukrajine i Europe, preventivnoga rata protiv nacizma i bezbožnoga Zapada.
Četvrto i posljednje izlaganje/članak s Mediteranskih teoloških susreta bilo je ono teologa Lukea Brethertona, Vjerna politika počinje slušanjem. Svaka teologija počinje slušanjem, pogotovo čuvenjem vapaja. Slušanje je terapija za sebeljublje i ono oblikuju narod (primjer sužanjstvo i oslobođenje iz Egipta). Teolog poput Samarijanca, smatra Bretherton, treba osjetiti iznutra i biti pokrenut iz utrobe da bi bio suosjećajan i solidaran s ljudima u potrebi. U nastavku autor kritički se osvrće na tri loše politike: politiku ugleda (prisilne uljuđenosti, rekli bismo namještene korektnosti, kojoj je više stalo kako da vlada sobom nego kako da pomogne potrebitima); politiku denuncijacije i polarizacije (politiku svrstavanja i podjele, koja samo traži neprijatelje; razvija jedini osjećaj žrtve i odbija mogućnost promjene, ponaša se mesijanski u smislu da jedina nudi rješenje; svaki kompromis je poraz i neuspjeh); politiku bijega (politiku koja izbjegava slušati i čuti vapaj, koja stvara sektaške skupine i «individualističko nebo»). Crkva je zajednica vjere onih koji slušaju usred zajednice sudbine različitih ljudi.
Na koncu zbornika donose se dva vrijedna priloga. Prvi je Bez bratstva nema budućnosti, Stanka Perice. Radi se u nekom smislu o Peričinom ažuriranju migrantskoga pitanja iz Dubrovnika, o važnosti migranata za vjernike na i oko Mediterana i posebno za zemlje na koje se odnosi «balkanska ruta». Prikaz je to hrvatskog izdanja knjige Benoista De Sinatya, Treba dignuti glas. Prihvat migranata, poziv na hrabrost, u prijevodu Vesne Zovkić i izdanju Isusovačke službe za izbjeglice. Slijedi i kratki osvrt s lovranskoga predstavljanja te važne knjige.
Sudionicima MTS izravno se iz Vatikana online javio i kardinal Mario Grech, glavni tajnik Sinode. Njegov prilog u zborniku, Božji narod kao subjekt sinodalnog procesa, nije bio tek kurtoazno-birokratska podrška lovranskom skupu, nego vrlo sustavno i inspirativno razmišljanje o Crkvi, zapravo o ekleziološkim modelimau recentnoj povijesti Katoličke crkve. Sinoda je tada bila na pola puta, počeli su se raditi dokumenti za kontinentalne susrete. Grech se osvrće na nedostatnost ekleziologije Mističnoga tijela Kristova, piše o tzv. ekleziološkom kopernikanskom obrata na Koncilu s konstitucijom Lumen gentium: naime, ne govori se prvo o hijerarhijskoj Crkvi nego o «hodočasničkom Božjem narodu». Koinonia (communio) ekleziologija, smatra Grech, subverzivna je misao u podijeljenom svijetu, na koju nastavlja i papa Franjo s koncilskim govorom o «svetom vjernom Božjem narodu» (LG 12), gdje slušanje naroda (sensus fidelium) nije puka anketa kako da se lakše vlada narodom, nego da ga se istinski čuje i pomogne. Riječ je o mesijanskom narodu u kojem je svaki vjernik subjekt. Grechova ekleziološka jasnoća primjeren je zaključak ovog zbornika.
Za kraj ovome osvrtu čini se važnim istaknuti nekoliko stvari. Najprije prijedlozi! U duhu ekumenizma vrijedilo bi ubuduće članke pravoslavnih teologa prevoditi na srpski, ne zbog pukog poštivanja tuđega jezika, nego iz razloga učenja pravoslavnoga teološkog rječnika. Vrijedilo bi priložiti kratke sinteze plenarnih izlaganja i radova po skupinama. Bila bi to jedna vrsta dnevnika rada, te uz imena sudionika, upotpunila bi se slika ovih susreta koji su više od predavanja, dakle i od ovoga, iznimno vrijednoga zbornika.
Istaknuo bih nekoliko nosivih elemenata ovoga načina bavljenja teologijom. Iza svega stoji uvjerenje o ljepoti i blagotvornosti, korisnosti i nužnosti dijaloga u vjeri. Na dijalog – kao metodu i stil života – pozvani su najprije teolozi. Biskup Uzinić u svom prvom programskog govoru u Dubrovniku trasirao je taj put teološkoga dijaloga, zapravo nastavio na koncilsko (i ono Pavla VI.) razumijevanje dijaloga kao «novoga imena za ljubav»: dijaloga se koncentrično širi od razgovora sa svojima u vjeri, preko ekumenskog i međureligijskog dijaloga do dijaloga u društvu, sa svijetom u najširem smislu.
Osim dijaloga, važna je ekleziologija koja stoji u pozadini ovih susreta. Kristova crkva je otvorena zajednica Božjega naroda na putu, pokretni dom («poljska bolnica») ljudima koji traže pomoć, «majka» razumijevanja i utočište u nevolji. Ona je, kako to današnji papa traži, i Crkva misijskoga poslanja, ne autoreferncijalna Crkva, Crkva hijerarha koji vladaju i kojima trebaju drugi služiti, nego Crkva izlaska, bratstvo i sestrinstvo u poslanju da stvara socijalno prijateljstvo. Zato se ovdje naglašava, uza sve naše ljudske manjkavosti i zakazivanja, da se račundžijski ne čeka na inicijativu ili akciju od druge strane, nego da se u ekumenske susrete i inicijative ulazi bez kalkulacija, otvoreno i dobronamjerno, da se baš – kako to jezik sam kaže – ide ususret drugima.
Ovdje je riječ o susretu teologa, Isusovih učenika, mladih teologa i teologa mladih duhom, koji su oduševljeni evanđeljem, Isusovim životom i svjedočenjem milosrdnoga Boga, oca svih ljudi. Riječ je o susretu teologa – predavača i studenata – koji i dalje žele «studirati» teologiju bez obzira na godine, posvetiti se slušanju (i čitanju)– čime priznaju da nisu posjednici znanja i istine o Bogu, čovjeku i njihovom odnosu. Susret teologa koji uče slušati vjernike, zatim jedni druge ali i svoje suvremenike s kojima dijele ovaj svijet – pogotovo nastoje čuti pozive i vapaje Božje djece s periferija, egzistencijalnih periferija, koje glavni tokovi vlasti i moći odbacuju (Franjo: cultura dello scarto), preziru, ignoriraju ili pred njima dižu zidove. Na ovim susretima posebno se naglašava važnost svjedočenja vjere prema ljudima drugih vjera i nazora, zatim prema migrantima i ženama.
Zbornik Teologija u dijalogu tehnički je izvrsno uređen. To pokazuje da je urednicima i majstoru dizajna Damiru Braliću stalo da se novim tehnikama a na stari način, dakle prilježno i s patosom, pravi knjiga. Knjiga je skup riječi, riječ je sakrament; knjiga je sredstvo evangelizacije riječju, riznica tradicije i nezaobilazni medij teologije. Ova knjiga je i suvenir – dragocjeni podsjetnik na vrijeme teološkog druženja. Posvećena je rano preminuloj teologinji Vikici Vujica. Vikica je na počecima bila agilna protagonistica i važni član suradničke i prijateljske ekipe biskupa Mate Uzinića, ekipe koja se gorljivo posvetila i dalje posvećuje organiziranju Mediteranskih teoloških susreta.
(Vatican News – polis.ba – bj)
