XIX. nedjelja kroz godinu. Razmišljanje fr. Mihovil Žuljević-Mikas
Fr. Mihovil Žuljević-Mikas
Crkve su oduvijek bile mjesto mira i tišine usred užurbanosti života. Zakoračiti u crkvu tijekom dana znači zakoračiti u prostor u kojem se ritam života odvija drugačije. Gospodin je ondje prisutan u Presvetom Sakramentu, a tišina crkve poziva nas da cijelim bićem zaronimo u njegovu prisutnost. U prvom čitanju prorok Ilija dolazi na brdo Horeb tražeći utočište. Na brdu je Ilija doživio snažan vjetar, potres i oganj. Međutim, on osjeća da Gospodin nije prisutan ni u jednoj od ovih izvanrednih pojava. Čuo se odjednom šapat laganog i blagog lahora i upravo je u tom zvuku tišine Ilija odmah prepoznao Božju prisutnost. Danas je teško pronaći prostore i vrijeme tišine u našem užurbanom svijetu jer uvijek smo u pokretu, u susretima, te nam osama zvuči nedostižno kao oaza usred pustinje. Tijekom svoga javnog djelovanja, Isusu su stalno prilazili ljudi u potrebi. Dan nikada nije bio dovoljno dug za sve one koji su bili potrebni susreta s njim. Ipak, redovito je tražio vrijeme i mjesto tišine kako bi moleći u osami boravio u prisutnosti nebeskoga Oca. To je ono što nalazimo da Isus čini na početku evanđelja. To mjesto tišine i osame nije egoistično zatvaranje u sebe. I mi kad uđemo u crkvu najčešće molimo za naše bližnje, palimo svijeće noseći u mislima nekoga nama dragoga jer istinska molitva nas ne izolira niti uklanja od drugih. Tako je i Isus ubrzo postao svjestan nevolje u kojoj su se našli njegovi učenici. Iz svoje osame i molitve, Isus je pohrlio prema svojim učenicima koji su se na moru borili s olujom, umirujući ih riječima: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!«, pružio je ruku i izbavio Petra koji se utapao. Dok poput Ilije Božju prisutnost najčešće tražimo i osjećamo u šapatu blagog lahora u tišini prazne crkve, moramo također poput učenika prepoznavati da je Gospodin također bio prisutan i u oluji kada smo mislili da bespomoćni tonemo među podivljalim valovima. Gospodin je prisutan u našim životnim olujama jednako kao i u tišini monotone svakodnevice. Ponekad kada nas oluje života udaraju, i mi poput Petra, sav fokus stavljamo na silan vjetar i nemirno more te tako olako gubimo iz vida Gospodina koji je tu i bdije nad nama. On nas nikada ne gubi iz vida i uvijek je tu da nas uhvati za ruku i izvuče baš u onom trenutku kad mislimo da nam nema spasa i da tonemo.
