Franjevačke obljetnice. Od Evanđelja do Pravila

Fra Darko Tepert

U četvrtom poglavlju Pravila kaže se: »Strogo zapovijedam svoj braći da nipošto ne primaju denare ili novac [denarios vel pecuniam], ni sami ni po posredniku« (PPr 4,1; usp. 4,3). U Lukinu evanđelju, unutar poslanja dvanaestorice, gdje je rečeno: »Ništa ne uzimajte na put!«, među nabrojenim stvarima koje se ne smiju uzeti, spomenuto je i srebro (lat. pecunia). Tako je od jedne riječi evanđeoskoga teksta nastalo cijelo poglavlje Pravila, a posljedice ove odredbe vidljive su i u poglavljima koja slijede, gdje je braći zabranjeno primati novac (lat. pecunia) kao plaću za rad (PPr 5) ili im je zabranjeno da si išta prisvajaju (PPr 6).

Drugo mjesto iz trostrukog otvaranja evanđelja koje u Potvrđenom pravilu nije izravno navedeno (Mt 16,24; Lk 9,23), također je prisutno na drugi način. Riječ je o tekstu koji sadrži uvjete za nasljedovanje Isusa Krista: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene [lat. propter me], naći će ga« (Mt 16,24-25; usp. Lk 9,23-24).

U Potvrđenom pravilu u šestom poglavlju siromaštvo je prikazano kao »vaš dio koji vodi u zemlju živih«, a u nastavku je dodano: »Uza nj posvema prianjajući, predraga braćo, poradi imena Gospodina našega Isusa Krista dovijeka ništa drugo pod nebom nemojte željeti imati« (PPr 6,5-6).

Slično i u desetom poglavlju, u kojem je riječ o opominjanju i popravljanju braće, čitamo: »Podložna pak braća neka imaju na umu kako su se radi Boga [lat. propter Deum] odrekli vlastite volje« (PPr 10,2). Na taj je način, s aluzijom na Mt 16,24-25, odricanje od samoga sebe uspoređeno s odricanjem od vlastite volje, a onda i s odricanjem od vlasništva. No tako je i odricanje od obiteljskoga života potaknuto riječju evanđelja gdje se kaže: »Tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega [lat. propter nomen meum], stostruko će primiti i život vječni baštiniti« (Mt 19,29). Ne treba posebno naglašavati da je Mt 19,29 tek nastavak one prvotne zapovijedi otvorene u evanđelistaru (Mt 19,21), a tekst je donesen i na početku Nepotvrđenoga pravila (usp. NPr 1,4).

Sve ovo znači da »opsluživati sveto evanđelje Gospodina našega Isusa Krista živeći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći« (PPr 1,1) nije samo uobičajeni zahtjev redovničkog života, nego odgovor na evanđeosku riječ koja je na početku Franju i njegovu braću potaknula da započnu s novim životom.

Obogaćenje riječi

U Lk 9,3, među stvarima koje braća ne smiju nositi na put nije navedena obuća. U drugom poglavlju Potvrđenog pravila ipak se kao izuzetak dopušta: »A koje nužda sili mogu nositi obuću [lat. calciamenta]« (PPr 2,15). Budući da je riječ o izuzetku, jasno je da je obuća bila jedna od zabranjenih stvari. U tom smislu dobro je pogledati tekst Lukina evanđelja u kojem se Isus nakon Posljednje večere prisjeća kako je poslao dvanaestoricu: »Kad sam vas poslao bez kese i bez torbe i bez sandala [lat. calciamentis], je li vam što nedostajalo?« (Lk 22,35). Riječ je o istoj latinskoj riječi calciamentum koja označava obuću.

Vidi se da je početni evanđeoski poticaj bio ne samo proživljen, nego i obogaćen novim, srodnim evanđeoskim tekstovima. Čini se da je sveti Franjo, zajedno sa svojom braćom, unutar evanđelja i Svetog pisma općenito, tražio dodatna tumačenja pojedinih evanđeoskih tekstova.

Takav je postupak vidljiv primjerice u trećem poglavlju Pravila, u kojem se govori o tome kako braća moraju ići svijetom. Kod trostrukog otvaranja evanđelistara, koje je temelj života Manje braće, bilo je otvoreno i mjesto gdje je riječ o poslanju dvanaestorice (Lk 9,1-6). Proširenje toga teksta predstavlja ono o poslanju sedamdesetdvojice učenika (Lk 10,1-12). Ondje je između ostaloga rečeno: »U koju god kuću uđete, najprije recite: 'Mir kući ovoj!'« (10,5), a u nastavku: »Kad u koji grad uđete pa vas prime, jedite što vam se ponudi« (10,8). Potvrđeno pravilo preuzima ovaj tekst poslanja riječima: »U koju god kuću uđu, neka najprije reknu: Mir kući ovoj. I neka, prema svetom evanđelju, slobodno jedu sva jela koja im se ponude« (PPr 3,13-14).

S pozivom i poslanjem povezan je i tekst koji u Lukinu evanđelju neposredno prethodi poslanju sedamdesetdvojice, gdje Isus čovjeku koji se prije no što pođe za njim želi najprije oprostiti od ukućana kaže: »Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje« (Lk 9,62). Ovaj je tekst preuzet u drugom poglavlju Pravila u kojem je riječ o primanju nove braće i nemogućnosti napuštanja Reda za one koji su obećali »opsluživati ovaj život i Pravilo« (PPr 2,12-13). I ovdje je riječ o tumačenju jedne evanđeoske riječi drugom.

Šesto poglavlje Pravila osobito je bogato ovakvim tumačenjima. Ondje je riječ o zabrani prisvajanja stvari i o prošnji. Tako su braća predstavljena kao »putnici i pridošlice« na ovome svijetu, te su potaknuta na prošnju »jer Gospodin radi nas posta siromašan« (PPr 6,2-3). Pritom su navedene riječi Prve Petrove poslanice: »Ljubljeni! Zaklinjem vas da se kao pridošlice i putnici klonite putenih požuda koje vojuju protiv duše« (1Pt 2,11), s čime je povezan poziv na uzorno življenje, pokornost i poniznost (usp. 2,12-20), a kao uzor je postavljen Isus Krist (usp. 2,21-25). Riječ je o tekstu koji je i inače u temelju Franjina doživljaja nasljedovanja Kristovih stopa (usp. 2,21). S time su povezane i riječi Poslanice Hebrejima, gdje je riječ o uzorima vjere koji su živjeli kao »stranci i pridošlice na zemlji« (Heb 11,13) i koji traže nebesku domovinu (usp. 11,14-16). Krist, koji je ostavio primjer »da idemo stopama njegovim« (1Pt 2,21), sâm radi nas »posta siromašan« (2Kor 8,9). Ovome je pridodan i navod Jakovljeve poslanice koji siromašne predstavlja kao baštinike Kraljevstva (usp. Jak 2,5; PPr 6,4), pa je njihova zaštita i sigurnost sam Bog (usp. Ps 142,6; PPr 6,5). Tako je prvotna zapovijed iz Lk 9,1-6 ili Mt 19,21 protumačena novim biblijskim tekstovima.

Kad Potvrđeno pravilo u svome desetom poglavlju govori o opominjanju i popravljanju braće, što odgovara govoru o sjemenu koje je riječ Božja iz Nepotvrđenog pravila (NPr 22), nalazimo tragove iste prispodobe na mjestu gdje se spominju »brige i tjeskobe ovoga svijeta« (Pr 10,7; usp. Mt 13,22), no dodan je spomen pohlepe iz Lk 12,15, ljubavi prema neprijateljima iz Mt 5,44, blaženstva upućena progonjenima zbog pravednosti iz Mt 5,10, te poziv na ustrajnost iz Mt 10,22. I ovdje je prethodno iskustvo, opisano u Nepotvrđenom pravilu, obogaćeno novim evanđeoskim tekstovima.

Od evanđelja do života

Iz svega je ovoga vidljivo da je Franjina prvotna želja bila opsluživati, vršiti evanđelje, i to u prvom redu one dijelove koji su mu bili »objavljeni« prilikom otvaranja evanđelistara. To su za njega postale zapovijedi ravne Dekalogu ili Govoru na gori. Ove zapovijedi on nastoji razumjeti u cjelini Svetoga pisma, a osobito Novoga zavjeta, te ih tumači i obogaćuje drugim svetopisamskim tekstovima. Usto, ove zapovijedi u Potvrđenom pravilu već su proživljene i postale su dio zajedničkog iskustva braće, te je njihovo izricanje slobodnije i udaljuje se od samog evanđeoskog teksta.