Narodnosna pripadnost Ruđera Boškovića
Marito Mihovil Letica
Predstavnici Dubrovačko-neretvanske županije, Grada Dubrovnika, Općine Konavle, Općine Dubrovačko primorje i Zračne luke Dubrovnik dogovorili su se potkraj svibnja 2023. da dubrovačku zračnu luku nazovu imenom Ruđera Boškovića – Dubrovčanina, svećenika isusovca, filozofa i znanstvenika svjetske značajnosti, koji uza sve bijaše diplomat i pjesnik, do smrti odan rodnomu gradu, kojemu je, premda najveći dio života boraveći u inozemstvu, svesrdno pomagao svojom diplomatskom aktivnošću.
ʺRuđer Bošković u krizi identitetaʺ naslov je članka objavljena u internetskome izdanju lista ʺPolitikaʺ 25. svibnja 2023. Autor je Milan Četnik (to ime i prezime stoji uz članak), a u tekstu uz ostalo čitamo (bez prilagodbe hrvatskomu jeziku):
ʺStanje stvari: Ruđerov otac bio je Nikola Bošković, Srbin iz Popova polja, dubrovački trgovac, a majka Paola Betera iz dubrovačke plemićke porodice, poreklom iz Bergama. Dubrovnik prvi put postaje hrvatska ′teritorija′ 1939. kada ulazi u sastav Hrvatske banovine.ʺ
U te je dvije rečenice istinito samo da je podrijetlo Boškovićeve majke iz Bergama u Italiji – ali treba reći da je rođena u Dubrovniku, kao i njezini roditelji, te da joj materinski jezik bijaše hrvatski.
U članku ʺZavičaj i podrijetlo Ruđera Boškovića u svjetlu hrvatsko-srpskih odnosaʺ, objavljenu u ʺHrvatskomu neretvanskom zbornikuʺ 2012. godine, jezikoslovac dr. sc. Domagoj Vidović, koji se najviše bavi onomastikom i toponimijom, objašnjava (citiram fragmente):
ʺPrezime Bošković u Orahovu Dolu spominje se od 1649., godine 1653. Boškovići žive na Trebimlji, 1710. u Veljoj Međi i Cicrini, 1722. u Ravnome, oko 1730. u Češljarima, 1740. u Dubljanima, a 1755. na Belenićima – i to uvijek kao katolici. […] Katolištvo je Boškovića (i njihovih potomaka Kristića, Tomičića i drugih) nemoguće osporiti ako ni zbog čega, onda zato što je rođeni stric Ruđera Boškovića bio don Ilija, popovski župnik kojega su uskoci ubili koncem 17. stoljeća, […]ʺ. Domagoj Vidović nadalje argumentira i dokumentira da su Marijan Sivrić i Marinko Marić našli upise Nikole Boškovića, Ruđerova oca, u katoličkim maticama.
Treba podsjetiti da je prezime ʺBoškovićʺ nastalo od imena ʺBoškoʺ, a ono pridolazi među rijetka narodna imena koja se među Hrvatima katolicima u istočnoj Hercegovini neprekidno spominju od kasnoga srednjovjekovlja do danas. Dotično je ime preživjelo Tridentski sabor održan sredinom 16. stoljeća. Ime ʺBoškoʺ nastalo je kao hipokoristik od ʺBožoʺ, a Božo od ʺBožidarʺ. Iz okolnosti da ime ʺBoškoʺ i prezime ʺBoškovićʺ nose i Srbi – nikako ne proizlazi da je riječ o isključivo srpskome imenu i prezimenu. Uostalom, vrlo srodna prezimena ʺBoskovichʺ i ʺBoskowitzʺ poznata su u više europskih zemalja (Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj i drugdje), a nose ih u velikome broju i aškenaski Židovi, koji su dotično prezime, po svoj prilici, preuzeli od Slavenâ.
U sljedećemu prilogu, za sedam dana, bit će citirana stoljećima stara svjedočanstva stranih putopisaca – Arapina, Nijemca, Engleza i Rusa – koji izrijekom potvrđuju da je Dubrovnik hrvatski grad. Također ćemo čuti dijelove Boškovićeve korespondencije, gdjeno je nedvojbeno očitovao svoju pripadnost hrvatskomu narodu.
