Sedma vazmena nedjelja. Riječ Božju tumači fra Mirko Mišković

fra Mirko Mišković

Danas smo često svjedoci rastakanja kršćanskih vrijednosti u društvu u kojemu živimo. Može se dobiti dojam kako postoji neka tendencija brisanja svega kršćanskoga ili, ako ne brisanja, onda makar nekoga prikrivanja, zatajivanja i ušutkavanja. S druge strane zacijelo dobivamo i dojam kako se i mi sami pomalo povlačimo „u obranu“, ostajemo zbunjeni pred tim suvremenim tendencijama i nesigurni u to tko smo mi sami i što nam je činiti. Prije ili poslije morat ćemo si postaviti pitanje – ili smo si ga već i postavili – koje je mjesto nas vjernika kršćana u svijetu, što je to ono što nas čini kršćanima i što je naša baština, što to mi posjedujemo, a da nas odvaja od svih drugih.

U svojoj tzv. velikosvećeničkoj molitvi, koju Isus izriče u noći svoga predanja, on odgovara i na pitanja koja smo si postavili. Isus, naime, zahvaljuje Ocu što mu je dao učenike koje je uzeo od svijeta. Identitet kršćanina jest, dakle, određen dvjema odrednicama: oni su Isusovi i oni su uzeti od svijeta.

„Biti Isusov“ temeljna je oznaka kršćanina; pa i samo nam ime – kršćanin – dolazi od Kristova imena. „Biti Isusov“ ipak je u stvarnosti vrlo teška odrednica. U okolnostima u kojima se Isusa želi predstaviti samo kao osobu iz daleke judejske prošlosti ili eventualno kao jednoga od mnogih učitelja i mudraca koji su hodali ovim svijetom, odrediti se kao Isusov i oblikovati svoj život po principima koje on daje, predstavlja pravi izazov. U suvremenoj teološkoj misli pojavila se ideja o tzv. bijelom mučeništvu. Za razliku od onih vremena – a toga još ima! – kada su kršćani svoje „biti Isusov“ svjedočili prolivenom krvlju, danas to svoje opredjeljenje mnoga naša braća i sestre moraju svjedočiti ne prolivanjem krvi, nego podnošenjem mnogih drugih trpljenja, restrikcija, tihih progona i javnoga sramoćenja. Kršćani trećega tisućljeća, odnosno mi, očito smo pozvani biti zajedničarima Isusovih patnja i na taj način.

Druga odrednica jest „biti uzet od ovoga svijeta“. Koliko god se nekada svijet činio kršćanskim, on nikada nije i ne može biti „kršćanska domovina“: on samo prostor našega prohoda prema jedinoj istinskoj domovini, a to je kraljevstvo Božje. Ne postoje i ne mogu postojati kršćanske države, kršćanski gospodarski ili politički sustavi; kršćanin može i mora doprinijeti da ti sustavi budu čim „kršćanskiji“ i humaniji, ali Božje kraljevstvo jest otajstvena vladavina koja nadilazi naše napore.

U svojoj velikosvećeničkoj molitvi Krist nam je naznačio onu najveću vrijednost kojoj treba težiti sav naš rad, sav naš prohod ovim svijetom, a to je vječni život. Vječni život jest, kaže Isus, upoznati Oca i onoga koga je poslao, to jest njega samoga, Isusa. Upoznati Oca i Sina, odnosno biti dionikom vječnoga života, znači ući duboko u zajedništvo Presvetoga Trojstva, zahvatiti u Božje otajstvo i cijelom svojom životnom stvarnošću – koliko god je nama ljudima to moguće – osloniti se na Boga u svome životu.

Naše „biti Isusov“ jednostavno znači da smo u molitvi sjedinjeni s Gospodinom i uronjeni u otajstvo spoznavanja Božje ljubavi te da smo svjesni kako smo u ovome svijetu samo na proputovanju prema jedinoj domovini na nebesima, odvažno svjedočeći našu najveću baštinu – život vječni. Amen.