Peta vazmena nedjelja. Riječ Božju tumači fra Mislav Lukačević
fra Mislav Lukačević
Braćo i sestre! „Neka se ne uznemiruje srce vaše!“ – to Isus govori svojim učenicima, samo nekoliko sati prije svoje muke. Uskoro će se uputiti na Maslinsku goru i tamo će ga uhvatiti veliki strah i tjeskoba, do te mjere da će ga obliti krvavi znoj. Isus ide u svoju muku, ide u potpunu odbačenost i izdaju od svojega prijatelja. Možemo reći da je time započela njegova tamna noć duše. Prije nego se sve to počne događati, što čini naš Gospodin? On sâm tješi. Dok je sam potresen pred onim što dolazi, ne moli svoje učenike za pomoć ili razumijevanje – a na to bi imao svako pravo te bi se to i očekivalo od učenika. Biti pod velikom duševnom boli, a opet tješiti može samo čovjek koji zna odakle mu dolazi izvor utjehe i nade. Isus to zna i zato kaže: „Neka se ne uznemiruje srce vaše.“
Sjetimo se Petrovih riječi kod prvoga susreta s Isusom i poziva: „Odlazi od mene, Gospodine, grešan sam čovjek!“ To su riječi čovjeka koji se stidi samoga sebe i onoga što jest. Isus pak u jednom trenutku kaže Petru: „Odlazi od mene, sotono!“ Nas ove riječi uznemire, a kako neće čovjeka kome su izrečene. Ni učenici nisu bili lišeni iskustava koje mi proživljavamo, a nije ih bio lišen ni Isus. Zato je i rekao: „Duša mi je nasmrt žalosna.“
Dakle, možemo reći da postoji uznemirenost koja je dobra i uznemirenost koje se bojimo i o kojoj Isus govori. No, nigdje nam ne kaže: „Nećete biti uznemireni.“
Prva uznemirenost je dobra. Ona nas dovodi pred same sebe: da spoznamo sebe, da u sebi spoznamo grijeh i Boga. Grijeh koji smo činili i koji činimo. Uznemirenost je to koja je posljedica poznavanja istina naše vjere: da grijeh odvaja od Boga i da je grijeh čovjekov najveći neprijatelj. Tu uznemirenost je imao Petar pred Isusom. Njega taj susret s Isusom uznemiruje. Shvaćate, ta uznemirenost mu mijenja srce. Bog ulazi u tu uznemirenost našega života, možemo reći da je On i želi, želi da se mi uznemirimo da bi nas On smirio. Tako da je ova uznemirenost jako dobra, i molimo Boga da nam je daruje.
Druga je uznemirenost ona koju svi mi osjećamo, a to je posljedica straha i tjeskobe. Ta uznemirenost je dio života svakoga čovjeka na zemlji i njoj nitko ne može pobjeći. Ona je bila i dio Isusova života, no On je nije nosio sam, nego ju je predao: „Ja nisam sâm.“
Braćo i sestre, postoje dva načina kako se boriti s našim uznemirenostima. Jedan je da budemo oslonjeni samo na sebe i drugog čovjeka, a bez Boga. Drugi je oslonjenost na čovjeka i Boga. U oba slučaja potreban nam je bližnji kao pomoć i bez te pomoći druge osobe ne možemo. Stoga trebamo tražiti pomoć. Ipak, u drugom slučaju, Bog je na prvom mjestu, i On prvi nosi s nama naše boli i patnje. On ih je sve već uzeo na sebe, kako čitamo: „On je naše boli ponio.“ Sada ih samo želi nastaviti nositi.
Ako nam je srce najprije bilo uznemireno susretom s Bogom, a sada je uznemireno našim osobnim strahovima, onda znamo da imamo lijek za to. Lijek je u zahvaljivanju Bogu jer zahvaljivanjem mi prihvaćamo, stavljamo se iznad naših strahova. Uznemirenosti koje nas pogađaju promatramo realno i ne bježimo od njih, kao da će ih Bog kao čarobnjak skinuti s nas. Ne! Ne prihvaćamo ih niti da bismo u njima uživali, nego smo s Isusom uvijek iznad njih. Mi vjerujemo u Isusa koji kaže: „Neka se ne uznemiruje vaše srce… Vjerujte u Boga i u mene vjerujte.“ Neka nam svima Bog pomogne da kroz našu uznemirenost dođemo do vječne sreća, da dođemo u raj, gdje se naša srca neće uznemirivati. Amen.
