Opće bratstvo ljudskoga roda. Neprihvaćeno bratstvo

Ivan Bodrožić

Sveti Ignacije Antiohijski na jednom mjestu u Pismu Efežanima, dok vjernike poziva da budu “suputnici, bogonosci i hramonosci, kristonosci i svetonosci, u svemu urešeni zapovijedima Isusa Krista”, (Ignacije, Efežanima 9,2) ujedno ih poziva na molitvu za potrebe svih ljudi sljedećim riječima: “I za ostale ljude bez prestanka molite. I za njih postoji nada da će se obratiti i naći Boga. Dajte, dakle, da barem iz djela od vas uče. Njihovoj srdžbi suprotstavite svoju blagost, njihovu hvastanju poniznost, njihovim pogrdama suprotstavite svoje molitve, protiv njihovih zabluda ostanite postojani u vjeri, prema njihovoj okrutnosti vi budite krotki, nipošto im vraćajući jednakom mjerom. Dobrodušnošću pokažimo da smo im braća i trudimo se biti nasljedovatelji Gospodinovi (ta tko je ikada podnio veću nepravdu [od njega], tko veći gubitak, tko veći prezir?) da se među vama ne nađe nekakav đavolji korov, nego u svoj čistoći i vladanju sobom tjelesno i duhovno ostanite u Isusu Kristu.” (Ignacije, Efežanima 10,1-3)

Kako čitamo iz ovoga teksta, Ignacije pokazuje kršćansku svijest prema drugim ljudima u društvu, koji su, gledano sociološki, bili sunarodnjaci, a antropološki braća jer su svi posjedovali istu narav. Tako vidimo da Ignacije razlikuje više razina bratstva, jer on vrlo dobro zna što znači biti brat po vjeri i pripadati istoj zajednici u kojoj su po krštenju svi ucijepljeni u Gospodina. S druge pak strane pokazuje da nema rezervu prema nikome, bez obzira na neprihvaćanje i progone koji su postojali u ondašnjem društvu, čemu je i sam osobno bio svjedokom i žrtvom. Kršćani nose odgovornost za sve ljude, te se ne boje nazvati sve ljude braćom po naravi, premda ne i braćom po vjeri, noseći im navještaj spasenja i poziv na obraćenje i vjeru. Na žalost, ti isti ljudi koje kršćani smatraju i nazivaju svojom braćom, jer su dionici iste naravi, ali i dijele istu odgovornost za isto društvo i narod, kršćane ne tretiraju kao braću, već ih progone kao zločince i neprijatelje. No unatoč takvom neprijateljskom stavu, kršćani ipak ne uzvraćaju istom mjerom, već nastavljaju živjeti po primjeru svoga Gospodina koji je i sam podnio nepravdu i bio prezren, ali je na sve odgovarao s ljubavlju i dobrohotnošću.

O sličnom iskustvu, nekoliko desetljeća kasnije, posvjedočit će i sveti Justin u svojim djelima. Oko godine 140. vodio je u Efezu znameniti razgovor sa Židovom Trifunom pri čemu je bez imalo iluzije o dobrim odnosima najprije Trifunu predbacio netrpeljiv stav prema kršćanima koji je išao dotle da su kršćane u svojim sinagogama proklinjali poradi vjere u Krista raspetoga, dok su pogani samo nastavljali njihovo djelo progoneći ih i ubijajući: “Ono pak što je u Zakonu rečeno: Proklet svaki koji visi na drvetu učvršćuje našu nadu ‘obješenu’ o Krista raspetoga ne što bi ga Bog prokleo, nego jer je Bog unaprijed obznanio to što ćete učiniti svi vi i oni poput vas, ne znajući da je on prije svega, on vječni Božji svećenik, i kralj, i Krist. A da se sve to obistinilo, možete svojim očima utvrditi: ta` po svojim sinagogama proklinjete sve one koji su od tada postali kršćani, a isto čine i drugi narodi koji to proklinjanje provode u djelo ubijajući one koji ne čine ništa nego se samo priznaju kršćanima.” (Sveti Justin, Razgovor s Trifunom 96,1-2)

Ali uz ovu dobro poznatu povijesnu istinu o progonima kršćana, zanimljivo je u nastavku teksta svjedočanstvo o stavu kršćana prema onima koji su im zlo činili. Naime, kršćani su ih smatrali svojom braćom, te su im od srca upravljali poziv na spoznaju istine (= obraćenje). A kad bi ovi odbijali, kršćani sebi nikada nisu davali za pravo ni mrziti ih ni uzvraćati istom mjerom, već im je mjerodavno bilo Isusovo ponašanje i njegov sveti nauk: “Svima tima mi govorimo: Vi ste naša braća, spoznajte Božju istinu. Ali kako nam ni oni ni vi ne dajete za pravo i činite sve da nas privolite da zaniječemo Kristovo ime, radije izabiremo umrijeti, i to nam se događa, uvjereni da će nam Bog udijeliti po Kristu obećana dobra. I pored svega toga za vas molimo da vam se Krist smiluje. Doista, on nas je poučio da molimo i za neprijatelje, rekavši: Budite dobrohotni i milosrdni kao što je i vaš nebeski Otac. Uistinu vidimo da je svemogući Bog dobrohotan i milosrdan te daje da njegovo sunce izlazi nad pravednima kao i nad nezahvalnicima, čini da kiši nad bogoljubnima kao i nad opakima: svima će on suditi, kao što nas je poučio.” (Sveti Justin, Razgovor s Trifunom 96,2-3) Dakle, kršćani su se prema svima odnosili kao prema braći, pa i kad su ovi pokazivali neprijateljsko lice. Takav stav im nije dopuštao da imaju neprijatelja, jer su bili pozvani ljubiti univerzalnom božanskom ljubavlju i one koji se nisu ponašali onako kako dolikuje Boga i čovjeka.

Doista, Justin potvrđuje i u drugim svojim spisima da su kršćani sve ljude smatrali braćom, premda će povlašteni naziv brata koristiti jedni za druge, to jest samo za krštenike. O tome govori u svojoj Prvoj apologiji: “Mi, pošto onoga tko je svoju vjeru posvjedočio i prigrlio naš nauk tako operemo, odvodimo ga onima koje zovemo braćom na mjesto gdje su okupljeni da zajednički žarko molimo i za sebe, i za onoga koji je prosvijetljen, i za sve druge gdje god se nalazili, da budemo dostojni spoznati istinu te da se po djelima nađemo kao oni koji ispravno žive i obdržavaju zapovijedi pa postignemo vječno spasenje.” (Sveti Justin, Prva apologija 65,1) Tako vidimo slojevitost značenja ovoga pojma potvrđujući njegovu višeznačnost. No time što su sebe međusobno zvali braćom po vjeri, u njima nije stvaralo prijezir prema drugima, već je samo bilo razlogom da se drugima naviješta kako bi ih se uvelo u puno zajedništvo. Jer bratsko zajedništvo naravi bilo je tek prva razina bratstva, dok je ona najuzvišenija razina bratstva, na koju su kršćani brižno pazili, bila razina utemeljena na zajedništvu s Bogom i zajedništvu u svetom krštenju.

A glede one razine bratstva utemeljene na zajedničkoj naravi, sveti će Justin reći u Drugoj apologiji: “Događaji koji su se u vašemu gradu zbili nedavno, a i prije pod Urbikom, kao i slične stvari što ih posvuda upravitelji nerazumno čine prisiliše me, o, Rimljani, da sastavim ovaj govor u obranu nas koji smo iste naravi kao i vi i koji smo vaša braća, makar to ne znate i zbog ugleda svojega tobožnjeg dostojanstva ne želite.“ (Sveti Justin, Druga apologija 1, 1) Dakle, i sveti Justin bez rezerve svoje sugrađane naziva braćom, te svjedoči također o tome da oni ne prihvaćaju takav stav kršćana. S jedne strane iz neznanja o zajedničkoj ljudskoj naravi, a s druge strane jer to ne žele, jer bi ih inače spoznaja sveopćega bratstva obvezivala na drugačije ponašanje. Da prihvate kršćane za braću, jednako kao i sve ostale ljude, onda bi morali promijeniti svoje ponašanje prema njima, te prihvatiti da su kršćani u pravu kada šire nauk o zajedničkom dostojanstvu svih ljudi utemeljenom na ljudskoj naravi. Iskrivljeno poimanje čovjeka davalo je mogućnost poganima za pristrano i selektivno ponašanje koje je rezultiralo progonima i nepravdama u društvu, s čime se Justin nije mirio.

Sveti Justin je tako svojim tekstovima, zajedno sa svetim Ignacijem Antiohijskim, posvjedočio o otvorenom bratskom stavu kršćana prema svim ljudima, pa i onda kada su znali da je najuzvišeniji stupanj bratstva ono kršćansko. Upravo jer su bili svjesni da je ono vrhunac, te da ga izgrađuje sam Bog koji ljude poziva da ostvare takvo bratstvo polazeći od zajedništva s njime, nisu se ustručavali pozivati i druge ljude na to bratstvo. Štoviše, to su smatrali i svojim pozivom, uvoditi sve ljude u istinsko zajedništvo s Bogom, iz čega proizlazi kao logična posljedica i njihovo međusobno bratstvo. To je ujedno bio poziv i na novi život, kao i na dobra djela, kojima se pogani baš nisu mogli pohvaliti.

Pa i onda kada su, pružajući ruku bratstva svim ljudima, doživljavali da je ovi drugi odbijaju, oni je nisu prestali pružati, jednako kao što nisu prestali imati ispravne kriterije za ostvarenje tog bratstva. Sa svoje strane su opraštali progone, čime im je bratska ruka ostala ispružena, a s druge su naviještali obraćenje bez kojega nije moglo doći do pravoga zajedništva. Prava braća su trebala imati istu vjeru i ispravan nauk, ali isto tako i dosljedan život po odbacivanju grijeha i zlih sklonosti. Neupitno je bilo i bit će da su svi ljudi grešni, te su tako svi braća po grijehu i u solidarnosti ljudske naravi u zlu, ako ju se može nazvati solidarnošću. No s navještajem vjere svi imaju mogućnost postati braća u obraćenju i novom životu u Bogu, što je najuzvišeniji oblik bratstva zajamčen Božjom ljubavlju kojom potom kršćani ljube i one koji ne prihvaćaju iskreni poziv na bratski život i međusobno poštovanje.