Opće bratstvo ljudskoga roda. Braća po vjeri
Don Ivan Bodrožić
Ako itko onda su prvi kršćani znali da su svi ljudi na svojevrstan način braća, jer im je zajedničko porijeklo. No to zajedničko porijeklo nije majmunsko, već božansko. Ljudi su nastali činom stvaranja i voljom Božjom kao ljubljena bića. No nisu svi jednako marili za svoj status i svoje sinovstvo. Mnogi su ga onda nerijetko dovodili u pitanje i ugrožavali dar od Boga dan. Neupitno je bilo da Bog ljubi i čovjeka grešnika koji je odlutao od njega, ali je jednako tako važno bilo da ga Bog čeka da se vrati u njegovu kuću, to jest da se vrati k sebi i obnovi sinovski odnos na koji je pozvan. Svi su se odlikovali istom naravi kao stvorenja, te su primili isti poziv na novo zajedništvo, na obnovljeni odnos koji se ostvarivao po vjeri. Zato je činjenica da je među vjernicima postojao povlašteni naziv da su braća. A bili su braća jer su ostvarili novo bratstvo, to jest odgovorili su na novi poziv bratskoga zajedništva u Kristu.
U tom duhu pisac Poslanice Hebrejima predstavlja i Isusov dolazak među ljude, kao dolazak onoga koji se ne ustručava uzeti ljudsko tijelo, čime je čovjeku ukazao veliku čast i istaknuo njegovo uzvišeno dostojanstvo. On je postao jedno s čovjekom čije je tijelo uzeo: ”Ta i Posvetitelj i posvećeni – svi su od jednoga! Zato se on i ne stidi zvati ih braćom, kad veli: Braći ću svojoj naviještati ime tvoje, hvalit ću te usred zbora. I još: Ja ću se u njega uzdati, i još: Evo, ja i djeca koju mi Bog dade. (…) Stoga je trebalo da u svemu bude postane braći sličan, da milosrdan bude i ovjerovljen Veliki svećenik u odnosu prema Bogu kako bi okajavao grijehe naroda.” (Heb 2,11-13.17) I kolikogod se činilo da svetopisac u ovom kontekstu pomišlja na sve ljude i cijelo čovječanstvo, ipak naglasak nije antropološki, već teološki. U konačnici ljudi i kao stvorenja imaju svoj izvor u Bogu, a tim više ovaj posvetiteljski izvor – Krist. On je utemeljio novo bratstvo posvećenih u njegovoj krvi, a on im je postao Velikim svećenikom u odnosu prema Bogu. Time se opet potvrđuje da tog bratstva nema bez odnosa prema Bogu i bez prihvaćanja njegova spasenjskoga djela kojim je okajao grijehe narodu.
Slično svjedočanstvo ostaviti će jedan ranokršćanski spis iz 2. st., u polemici prema židovstvu, razmatrajući o Kristu kao kamenu ugaonom i temeljnom, koji je bio odbačen i trpio je za ljudsko spasenje, ali je upravo time svoj narod uveo u zemlju obećanja kojom teče med i mlijeko: “Što pak znači u dobru zemlju, zemlju kojom teku mlijeko i med? Blagoslovljen bio, braćo, naš Gospodin koji je u nas pohranio mudrost i razumijevanje svojih tajna. Naime, prorok pita: Tko će shvatiti Gospodnju prispodobu ako li ne mudar i iskusan čovjek koji ljubi svoga Gospodina? Pošto nas je oproštenjem grijeha obnovio, preoblikovao nas je kao da imamo djetinju dušu, kao da nas je iznova sazdao. Riječ Pisma na nas se odnosi kada Otac kaže Sinu: Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična pa [oni] neka vladaju životinjama zemaljskim, pticama nebeskim i ribama morskim. Vidjevši naš krasni lik Gospodin kaza: Rastite i množite se te napučite zemlju. To [reče] Sinu. Ponovno ću ti pokazati kako govori nama. U posljednje je vrijeme izveo drugo stvaranje. Naime, Gospodin kaže: Gle, posljednje činim kao prvo. Na to misleći prorok je govorio: Uđite u zemlju kojom teku mlijeko i med i zaposjednite je. Prema tome, iznova smo stvoreni kao što opet po drugome proroku kaže: Gle, veli Gospodin, izvadit ću iz njih, to jest onih koje je Gospodnji Duh predvidio, kamena srca i stavit ću u njih srca od mesa. Sam se, naime, htio pojaviti u tijelu i boraviti među nama. Boravište našega srca, braćo moja, sveti je hram Gospodinov. T`a`iznova Gospodin veli: Gdje ću stati pred lice Gospodina Boga svoga i proslaviti se? Pa kaže: Iskazat ću ti slavu u zajednici svoje braće i pjevat ću ti hvale usred zbora svetih. Dakle, mi smo ti koje je uveo u dobru zemlju. Ali zašto mlijeko i med? Zato što se djetešce najprije podiže medom, a zatim mlijekom. Tako i mi, oživljeni vjerom koju imamo po Božjemu obećanju i riječju propovijedanja, živjet ćemo posjedujući zemlju. Prethodno je već kazao: Neka rastu, množe se i gospodare ribama. Tko je sada u stanju vladati životinjama, ribama ili nebeskim pticama? Valja nam znati da vladati znači imati moć da netko zapovijedajući gospodari. Ako se to ne zbiva sada, rečeno nam je kada [će biti]: kada i sami budemo tako savršeni da postanemo baštinici Gospodnjega saveza. (Pseudo-Barnabina poslanica VI, 10-19)
U tom podužem tekstu, kao i u onom iz Poslanice Hebrejima jasno je da nije riječ samo o antropološkoj podlozi jedinstva ljudskoga roda, već o istinskom obratu koji naviještaju kršćani. Naime, sama činjenica da je čovjek stvoren na sliku Kristovu, prvim kršćanima govorila je o tome da svoj smisao i poziv imaju isključivo u Kristu i po Kristu. Štoviše, Pseudo-Barnaba je uvjerenja da je i nalog “Plodite se i množite” dan ne kao biološki, već kao duhovni nalog. No kako se između čovjeka i ostvarenja Božjega plana u međuvremenu umetnuo grijeh, tako je onda bilo neophodno naviještati preoblikovanje čovjeka, to jest oblikovanje novog stvorenja ili novo stvaranje. A kršćani su, ne više stari narod, baštinici Gospodnjega saveza i djeca koja se hrane hranom koju im je on sam pripravio. Iz svega je dakle očito da od samoga stvaranja postoji jedinstvo ljudskoga roda, međutim, ono nije bilo utemeljeno na čovjeku i njegovoj naravi, već na Bogu. Točnije na Kristu Gospodinu. Ljudi su braća i zbog toga jer im je isti izvor u Bogu. Ali ponajviše su braća jer im je Krist autor ponovnog stvaranja, to jest novog rađanja i preporođenja. Oni koji se ne upuste u taj proces, osporavaju i onaj temeljni čin od samih početaka, jer je isti Bog koji je stvorio i koji je preporodio čovjeka.
O tome će svjedočiti i još jedan tekst s polovice 2. stoljeća koji će istaknuti da je novo bratstvo u kojemu žive kršćani utemeljeno na vršenju volje Očeve i dobrih djela. No bitno je uočiti, da opet u aktivnom smislu ističe Krista kao onoga koji naziva svojom braćom one koji vrše Očevu volju. Potom, braća su međusobno oni koje Krist može nazvati svojom braćom: “Stoga mu dajmo hvalu ne samo usnama, već i srcem, da nas primi kao djecu. T`a` Gospodin reče: Braća su mi oni koji vrše volju moga Oca. Prema tome, braćo moja, vršimo volju Oca koji nas pozva da bismo živjeli i sve bolje slijedili krjepost. Porok, naprotiv, ostavimo kao preteču naših nedjela i izbjegavajmo opakost da nas zlo ne zahvati. Trudimo li se činiti dobro, slijedit će nas mir.” (Pseudo-Klementova poslanca Korinćanima IX,10 – X,1-2)
A novi život po kojemu žive, život je vjere, jer kršćanima vjera diktira intenzitet života. Zato je od samih početaka “brat” bio sinonim za “vjernik”, što je očito iz mnogih novozavjetnih tekstova, a napose iz Pavlovih poslanica. Kršćani su za Pavla 'sveta i vjerna braća u Kristu' (usp. Kol 1,2), to jest oni domaći u vjeri kojima najprije treba činiti dobro (usp. Gal 6,10). O njihovu načinu života koji ima svoje korijene u Bogu svjedočit će i apologet Aristid: “Ustežu se od bilo kojega nezakonita sjedinjenja i uzdržavaju se od bilo kakve nečistoće. Ne preziru udovicu, ne žaloste sirotu. Onaj tko posjeduje proviđa onome koji nema ne izazivajući zavist. Ako vide stranca, vode ga u kuću i raduju se s njim kao s bratom. Ne zovu se braća po tijelu, nego po duhu. Spremni su dati život za Krista. Čuvaju doista s odlučnošću njegove odredbe, živeći u svetosti i pravednosti, kako ih je Gospodin Bog poučio, zahvaljujući mu u svakome trenutku, za svako jelo, piće i za sva ostala dobra. Doista, ovo je put istine koji će odvesti one koji njime hode u vječno kraljevstvo u budućemu životu koje je obećao Krist. I da ti znaš, care, da ne govorim ove stvari iz vlastite pobude. Nakon što pogledaš Pisma kršćana, otkrit ćeš da ništa ne govorim izvan istine.” (Aristid, Apologija 15,6-9)
Iz ovih svjedočanstava iz ranoga kršćanstva očito je da su braća bili oni koji su iste vjere, to jest oni koji su prihvatili dar vjere od Gospodina, začetnika vjere. Štoviše, to su oni koji su pristali povjerovati u Pisma kršćana. Biti vjernik i biti brat u prvoj Crkvi je bilo istovjetno. To znači da je bratstvo među kršćanima nadilazilo tek obična uvjerenja da su braća svi ljudi po ljudskoj naravi, jer ljudska narav nije posljednji temelj na kojem se temelji bratstvo ljudskoga roda, već je to Božja stvarateljeska i spasenjska volja. A oni koji su imali istu vjeru, trebali su potom i djelima pokazati da vrše njegovu volju, čime su pokazivali da vjeruju u Božje očinstvo, kao i u međusobno bratstvo.
