Opće bratstvo ljudskoga roda. Braća u borbi protiv grijeha

Don Ivan Bodrožić

Braća u borbi protiv grijeha

Kad se govori o braći i o bratstvu, nije rijetkost ni danas, jednako kao što je bilo i nekada, da se govor o tome idealizira, te da se o bratstvu među ljudima govori bez kriterija kao da je ono po sebi razumljivo, to jest da je utemeljeno na činjenici ljudske naravi. Ali bratstvo je kao neka prstenasta stvarnost, te postoje različiti krugovi bratstva. U tim krugovima, imaju oni koji su nam bliži i oni koji su nam dalji, premda se s naslova naravi sve ljude nazva braćom. Nedvojbeno svjedočanstvo o tome je ostavio sveti Pavao u svojim poslanicama, ali i drugi važni autori iz ranoga kršćanstva. Ako itko, onda je Pavao dobro razumio da su braća i oni koji dolaze iz poganstva, te ih nije isključivao iz zajedništva Crkve, premda je mnogima smetalo njihovo uključivanje u zajednicu vjernika. No Apostol je u tome bio dosljedan, te je vrlo jasno svjedočio i borio se da se u Crkvu uključi svakoga tko vjeruje u Krista.

Zajedništvo s grešnicima?

Vrlo brzo, međutim, će se naći pred problemom nedosljednosti i grijeha onih koji su prihvatili vjeru, te će morati dodatno promišljati što napraviti u toj situaciji. A situacija je bila zamršena utoliko što su svi ljudi grešnici, pa je bilo onih koji su nastavili suživot s grijehom i kao kršćani, ne trudeći se nimalo pobijediti grijeh od kojeg ih je Krist oslobodio. Sveti Pavao je bio pogođen tom činjenicom, pogotovo nakon što je saznao da su neki od kršćana pali u grijeh incesta, zbog čega ih oštro prekorava. Zato ne štedi riječi prijekora, pa i osude za takvo što, te traži da se onoga koji je počinio takve grijehe izbaci iz zajednice: „Općenito se čuje o bludnosti među vama, i to takvoj bludnosti kakve nema ni među poganima: da netko ima očevu ženu. I vi mi se uznijeli, mjesto da žalujete pa da se iskorijeni iz vaše sredine onaj koji takvo djelo počini. A ja, i nenazočan tijelom, ali nazočan duhom, već sam presudio kao nazočan onoga koji je takvo što počinio. Pošto se u ime Gospodina našega Isusa Krista okupite vi i moj duh, snagom Gospodina našega Isusa, neka se takav preda Sotoni na propast tijela da bi se spasio duh u Dan Gospodina Isusa“. (1 Kor 5,1-5)

Sveti Pavao traži, dakle, da se kršćanska zajednica suprotstavi neredu i grijehu, jer ne može biti autentična kršćanska zajednica ona koja tolerira grijeh svojih članova koji moraju pokazati daleko veću razinu ćudorednog života nego ijedan drugi čovjek. Po njemu, trebalo je udaljiti iz vlastitog zajedništva i bratstva svakoga brata koji bi se teškim grijehom ogriješio o nauk Gospodnji. Vjernik je pozvan živjeti u čistoći i istini, kao što je živio i Gospodin, koji se i prikazao kao žrtva da svakog vjernika pripravi na novi život.

I dok potom sveti Pavao u nastavku teksta govori o zajedništvu s grešnicima, to ne pretpostavlja da treba tolerirati grijeh samih kršćana. Naprotiv, Pavao je vrlo tolerantan prema odnosu s nekršćanima, jer oni još nisu upoznali Krista, njegovu poruku i spasenje, te njihov grijeh nije tako problematičan kao grijeh onih koji su prihvatili Krista i njegov nauk. Doista, s onima koji su Krista upoznali, a žive kao stari ljudi, prema Apostolu jednostavno nije mogli biti nikakvoga kompromisa: „Napisah vam u poslanici da se ne miješate s bludnicima – ne općenito s bludnicima ovoga svijeta, ili lakomcima, ili razbojnicima, ili idolopoklonicima jer biste inače morali iz svijeta izići. Napisah vam zapravo da se ne miješate s nazovibratom koji bi bio bludnik, ili lakomac, ili idolopoklonik, ili pogrđivač, ili pijanica, ili razbojnik. S takvim ni za stol! Što spada na me suditi one vani? Ne sudite li vi one koji su unutra? A one vani sudit će Bog. Iskorijenite opakoga iz svoje sredine“. (1 Kor 5,9-13) Sveti Pavao je, kako je razvidno, bio vrlo realan, jer je znao da kršćanin ne može živjeti izvan svijeta u kojemu je toliko različitih ljudi i uvjerenja, među kojima i grješnika. Ali kršćanin je morao u istom svijetu punom grešnika živjeti drugačije, svjedočeći da je moguće ne biti okaljan grijesima. Kršćanin koji nije živio autentično bio je time višestruko veći problem za zajednicu od pogana, jer je razarao iznutra zajednicu u kojoj je živio, te je bio nazovibrat.

Zajedništvo bez Krista?

Slično iskustvo poput Pavlova imao je i veliki biskup Ignacije Antiohijski početkom drugog stoljeća. U vrijeme kad ga kao zatočenika vode kroz Malu Aziju put Rima da ga se tamo pogubi, on ima saznanja da među kršćanima u maloazijskim zajednicama ima i onih koji siju krive nauke, te glede najsvetijih otajstava kršćanske vjere imaju neko svoje mišljenje i stav. Zato je kao vjerodostojni nasljednik apostola imao potrebu upozoriti na takve, moleći vjernike da se klone svih onih koji nisu prava braća i pravi vjernici: „Neka se nitko ne zavarava: i nebeska bića, slava anđela, vidljivi i nevidljivi poglavari ako ne vjeruju u krv Kristovu bit će osuđeni. Tko može shvatiti, neka shvati. Neka se nitko zbog položaja ne uzoholi; sve je vjera i ljubav od kojih ništa nije preče. Pogledajte one koji drukčije misle o milosti Isusa Krista koju zadobismo, kako se Božjoj volji protive. Ne brinu se za ljubav, ni za udovicu, ni za siroče, ni za potlačenog, ni za utamničenika ni za slobodnoga, ni za gladnoga, ni za žednoga. Izbjegavaju euharistiju i molitve jer ne priznaju da je euharistija tijelo našega Spasitelja Isusa Krista, koje je za naše grijehe umrlo i koje je Otac u svojoj dobroti uskrisio. Oni koji osporavaju Božji dar umrijet će kao svađalice. Bolje bi im bilo iskazivati ljubav, da bi uskrsnuli. Takvih vam se valja kloniti i s njima ni nasamo ni javno ne razgovarati; naprotiv, držite se proroka, a poglavito evanđelja u kojem nam je prikazana smrt i potpuno dokazano uskrsnuće. Klonite se raskola kao počela svakog zla“. (Ignacije Antiohijski, Poslanica Smirnjanima 6-7) Sveti Ignacije je vjerojatno pred očima imao dokete i gnostike koji su samo naizvana primili kršćanski nauk, ali u duši nisu bili kršćani. Djelima milosrđa nisu dokazivali svoju vjeru, a isto tako nisu marili za zajedništvo u sakramentu euharistije i molitvama, jer nisu doživljavali stvarnost Kristove muke, smrti i uskrsnuća.

Ma koliko i Pavao i Ignacije djelovali netolerantni i dijelili zajednicu, u biti oni ukazuju na to da u stvari grijeh dijeli zajednicu, a ne čestit život. Podjela se događa po grijehu koji dolazi od oca podjela – đavla, onoga koji dijeli. Kasnije je samo neophodna reakcija pravih pastira da odstrane one koji su grijehom ugrozili pravo zajedništvo izgrađeno na vjeri u Gospodina i na čestitu životu. Činjenica je da su grješnici počeli drukčije misliti o Kristu, te su svojim stavom već razdvojili zajednicu odbacujući vjerodostojan stav prema Gospodinu, bilo teškim grijesima, bilo krivim naučavanjem. Takvi se onda ne mogu smatrati braćom, pa ih je zajednica dužna udaljiti, jer bi svojim ponašanjem bili opasnost da iskvare druge vjernike i udalje ih od milosti Kristove. Pravi vjernik i pravi brat se očituje borbom protiv grijeha i protiv zablude. Tko nema takav pristup vjeri, kvari pojedince i ugrožava zajednicu, te prema takvome ne treba imati nikakve snošljivosti.

Čak je i sveti Polikarp, biskup Smirne, poučavao isto ističući da, ne samo prema poganima, već i prema braći koji su i dalje žrtve grijeha poradi slabosti, treba imati razumijevanja, jer su svi dužnici grijeha, te treba znati praštati slabima kao što je Gospodin svima oprosti. S druge pak strane ne žali riječi da ukaže na 'lažnu braću' koje se treba čuvati poradi Gospodina: „Tako mu, dakle, služimo sa strahom i svim poštovanjem, kako je sam on naložio, a i apostoli koji su nam navijestili evanđelje, te proroci koji su predoznačili dolazak našega Gospodina. Revnujmo za dobro kloneći se sablazni i lažne braće, kao i onih koji licemjerno nose ime Gospodinovo, a zapravo šupljoglavce uvode u zabludu“. (Sveti Polikarp, Pismo Filipljanima 6,3) Iz ovih svjedočanstva, dakle, je razvidno da se u prvoj Crkvi izvorno bratstvo nije gradilo na naravi obilježenoj grijehom i zabludom, već na zajedništvu u Gospodinu koji je pobijedio grijeh i svaku zabludu.