Opće bratstvo ljudskoga roda. Braća unatoč različitosti

Don Ivan Bodrožić

Nemajući uvijek dovoljno uvida u razvoj kršćanstva i nosive sastavnice kršćanske vjere, mnogima se dogodi da kršćanski život promatraju iz krive perspektive. To se pokazuje i s obzirom na moguću različitost, kao i dužno zajedništvo među kršćanima.

Kršćanska raznolikost

U ranom kršćanstvu, naime, postojala je jedna zanimljiva pojava, a to je pojava različitosti i raznolikosti koju je kršćanstvo prihvaćalo i nikada nije dokinulo. Kršćanstvo nikada nije forsiralo usiljeno i umjetno jedinstvo među ljudima. To jest nikada nije forsiralo jedinstvu u ljudskim stvarima koje, kao ne nužne, mogu biti i različite, ovisno o podneblju, jeziku, narodu, kulturi i civilizaciji. Po plemenskoj i kulturnoj pripadnosti, po jeziku i civilizacijskim stečevinama, mnogi međusobno nisu bili braća, ali opet, s druge strane, bilo je nešto što ih je povezivalo u jedno bratstvo. Doista je bilo normalno da je pripadnik bilo kojeg naroda, puka i jezika mogao pripadati Crkvi i biti punopravni i jednakopravni član Crkve, te dolaziti na zajedničke liturgijske susrete bez ikakvih ograničenja i zabrana. Razvidno je da kršćani nisu stvarali neku svoju naciju ili civilizacijsku ili kulturološku grupaciju, već je kršćanstvo prihvaćalo različitosti koje se postojale među ljudima s obzirom na zemaljske i naravne ljudske vrijednosti i darove. U tom smislu autor Poslanice Diognetu piše: “Kršćani se od ostalih ljudi ne razlikuju ni po kraju gdje borave, ni po govoru, ni po običajima. Naime, ne žive u vlastitim gradovima, niti se služe nekim neobičnim žargonom, niti provode neki osobiti oblik života. Njihov nauk nije iznašašće nekakva umovanja ni nastojanja znatiželjnih ljudi, a niti oni, kao neki, prianjaju uz nekakvo ljudsko učenje. Nego nastavajući i grčke i barbarske gradove, kako je već koga zapalo, i prihvaćajući domaće običaje u odijevanju, u prehrani i u ostalome, svjedoče divan i po općem suglasju nevjerojatan način života.” (5,1-4)

Kršćani, dakle, nisu neka zasebna skupina ljudi koja bi svoju posebnost gradila na zajedništvu polazeći od sastavnica koje su držali mogućim i dužnim ljudskim različitostima i raznolikostima, bilo da je riječ o onima pokrajinske, nacionalne, ili običajne naravi. Kršćanskoj zajednici su pripadali kako učeni Grci, tako isto i neuki barbari, kako oni s višeg civilizacijskog stupnja, tako i oni s nižega, kako oni koji su živjeli u razvijenim gradovima, tako oni koji su živjeli po zabačenim selima. Preduvjet za biti kršćanin nije neki posebni jezik ili običaj, niti su kršćani članovi nekog posebnoga naroda. Kršćanskoj zajednici ne pripada samo jedna rasa, boja kože ili društveni sloj. Tako je u ranome kršćanstvu postojala tolika ljudska raznolikost među onima koji su pripadali istoj zajednici vjernika. To je bio pokazatelj ne samo snošljivosti drugih i drukčijih, već, štoviše, dokaz da je Crvka bila svjesna da je to jedini put jedinstva ljudskoga roda, jer je pozvana bila naviještati radosnu vijest svim ljudima, ne obazirući se na ljudske raznolikosti. Navjestitelji nisu iziskivali od budućih članova nikakve posebne ljudske preduvjete kako bi im ponudili navještaj spasenja, već su ih prihvaćali sa svim njihovim raznolikostima. Zajednički temelj ili podloga na kojoj su okupljali zajednicu bila je, naprotiv, božanski temelj koji nije bio uvjetovan ljudskim ograničenjima i uvjetovanostima, već je bio postavljen Božjom poukom.

Bratstvo i različitost

Ali zanimljivo da su se kršćani razlikovali od svih ostalih, jer su živjeli bratstvo, u društvu koje nije poznavalo vrijednost bratstva i zajedništva. U tom kontekstu kršćani se nisu ustručavali biti drukčiji od drugih, te se razlikovati od svih društvenih trendova i tendencija onoga svijeta. Njihovo pak bratstvo se izgrađivalo na istinama koje su dolazile od Boga, te su im pomagale da premoste međusobne nacionalne i socijalne razlike. Štoviše, činjenica da su utemeljili zajedništvo na Bogu, poticala ih je da oblikuju sasvim poseban način duhovnog i ćudorednog življenja. Živeći u slozi i zajedništvu vjere, te prakticirajući konkretne božanske vrijednosti, skretali su pozornost na koji način ljudski rod treba ostvariti bratsko zajedništvo. Ono se nije stvaralo zajedničkim jezikom (grčkim ili latinskim), niti je za bratstvo bila dostatna zajednička kultura, civilizacija i društvena svijest. Pravi zajednički temelj bio je otvaranje pameti Božjem svjetlu, te život prema njegovu nadahnuću, dok su sve ostale razlike (plemenske, jezične, kulturološke, socijalne) mogle normalno ostati ne kompromitirajući bitno zajedništvo.

Mnogima, međutim, u ondašnjem društvu, nije odgovaralo stvaranje takvoga bratskog zajedništva, ni poziv na takvo jedinstvo ljudskoga roda koje bi poštivalo dužne različitosti i raznolikosti. Zato su kršćani bili meta čestih progona. Zanimljivo da upravo njih koji su prihvaćali veliku raznolikost unutar ondašnjeg 'pluralističkog' društva, progone oni koji se pozivaju na ideološki pluralizam, jer im se nije sviđalo skladno i zdušno kršćansko svjedočenje vrijednosti. Društvo je htjelo živjeti ne onu zakonitu raznolikost, već vrijednosnu i ćudorednu koja je kršćanima bila strana, pa su zato u ime te raznolikosti neurednoga života progonili kršćane koji su imali glede uspostave bratstva i društvenoga jedinstva zakonito različit stav od uvriježenoga stava u društvu. Zato će pisac Poslanice Diognetu posvjedočiti za kršćane: “Žive u svojoj domovini, ali kao tuđinci; kao građanima sve im je zajedničko s ostalima, a sve podnose kao došljaci; svaka im je tuđina domovina, a svaka domovina im je tuđina. Žene se kao svi ostali i rađaju djecu; ali čeda ne odbacuju. Imaju zajednički stol, ali ne i postelju. U tijelu su, ali ne žive po tijelu. Žive na zemlji, ali građani su nebu. Opslužuju donesene zakone, a načinom svoga života zakone nadmašuju. Sve ljube, a svi ih progone. Ne poznaje ih se, a osuđuje ih se; ubija ih se, a oni oživljuju. Siromasi su, a mnoge obogaćuju; u svemu oskudijevaju, a svime obiluju. Sramote ih, a u sramoti doživljavaju slavu; narušava im se dobar  glas, a opet se svjedoči o njihovoj pravednosti. Vrijeđa ih se, a oni blagoslivljaju; ponižava ih se, a oni iskazuju čast. Kad čine dobro, kažnjava ih se kao zločince; dok ih se kažnjava, raduju se kao da oživljuju. Židovi vojuju protiv njih kao protiv tuđinaca, a i pogani ih progone; međutim, mrzitelji ne znaju iznijeti razlog neprijateljstva.” (5,5-17)

Unatoč svim protivljenjima i progonima, kršćani su ipak zadržali temeljna uvjerenja, te nikada nisu odustali od poštivanja dužne različitosti među ljudima, ali s druge strane prihvaćajući neophodnu unifikacijsku snagu Božju koja je činila da se vjerom i ljubavlju nadiđu sve različitosti i izgradi nadnaravno bratstvo. Božja ljubav je bila toliko jaka da je držala na okupu sve različitosti, te je svemu bila blagoslov po kojem su sve raznolikosti mogle biti na međusobno obogaćenje. Nikada nisu odustajali od potrebe da svi ljudi budu braća po vjeri i ljubavi, vrijednostima i ćudoređu, živeći ustrajno istinsko bratstvo i prema onima koji su, progoneći ih, isključivali iz vlastitoga zajedništva.