Don Tonino Bello: Sretan Božić, Sarajevo!
Don Antonio (Tonino) Bello bio je mirotvorac, biskup Molfette i predsjednik pokreta Pax Christi Italia. Iako već operiran od raka želuca, 7. prosinca 1992., zajedno s petstotinjak volontera iz Ancone, praćen velikim nevremenom plovi prema dalmatinskoj obali odakle kreće u pohod koji će ga odvesti u Sarajevo, grad pod višemjesečnom opsadom i vatrom srpskih snajperista. Skupina koju je predvodio, nazvana Ujedinjene Nacije siromašnih, korača ulicama okupiranog grada, riskirajući živote i pozivajući na mir. Po povratku u svoju Apuliju, napisao je sljedeću božićnu poruku.
Buon Natale, Sarajevo!
Taj sam boravak u Sarajevu baš doživio kao preobrazbu otajstva Božića.
Od naših Božića, istina, bilo je svih sastojaka.
Špilje, ali u uništenim kućama.
Drvca, ali polomljena i bez svjetlucajućih zvjezdica na njima.
Zvijezde repatice, ali nestabilne na štalici jer su izložene vatri granata.
Vatrometi i pucnjave, ali opasniji od naših jer ih proizvode minobacači i kalašnjikovi.
Pastiri, ljudi koji su nam došli u susret, ali bez darova sira i jarića.
Bio je tu lik sanjara, klasična figura naših jaslica, ali bez osmijeha na usnama i s čuđenjem koje je graničilo s nevjericom.
Bilo je i anđela koji su ljudima navješćivali mir na zemlji, ali su to bili anđeli bez krila, koji su – dok smo prolazili sarajevskim ulicama – ponavljali: „mir, mir, mir“, što na talijanskom znači „pace“! A bili su tu i mudraci-kraljevi, koji su došli izdaleka. Ali nisu bila samo trojica: bilo ih je pet stotina, koji su stigli iz mnogih različitih naroda.
Ova analogija betlehemskih mudraca s karavanom od pet stotina, istina, progonila me i pri povratku iz Sarajeva. Uostalom, i mi smo vidjeli zvijezdu mira i slijedili je. Zatim je nestala, upravo kad smo stigli do Herodove kuće. Naime, došavši pred vojne snage koje Bosnu drže pod kontrolom, pretrpjeli smo kalvariju strahova, odgađanja, odbijanja. Čitave smo dane trošili u pregovorima s moćnicima, i pritom smo izgubili kontrolu nad zvijezdom, a i nada nas je napuštala. No, onda smo hrabro krenuli, istom tvrdoglavošću betlehemskih mudraca, i noću (pothvat koji nikad nikome nije uspio, čak ni plavim šljemovima) ušli smo u Sarajevo.
Tada nam se zvijezda ponovno pojavila. O Bože, grad je bio u mraku: sablasnom, olovnom mraku smrti. Deset autobusa, sporih poput deva mudraca, klizilo je ulicama grada s ugašenim svjetlima. A meni je sve to izgledalo svetkovinski osvijetljeno. I kad sam u sportskoj dvorani jedne škole legao na pod da spavam sa svojim suputnicima, činilo mi se da ponavljam redak iz Evanđelja: „Oni padnu ničice i poklone mu se“ (Mt 2,11).
Ali, gdje je Dijete Isus da mu se poklonimo u ovim ogromnim jaslicama koje su više ispunjene hropcima umirućih nego plačem novorođenčadi.
Pronašli smo ga dan poslije. U ljudima koje smo grlili uzduž ulica. U djeci koja su nam dolazila ususret pružiti ruku i osmijeh nade. U starcima dirnutima našom smjelošću. U mladom vojniku koji je plakao na našem odlasku. U vjerskim poglavarima grada i u građanskim vlastima koji su nas molili da zainteresiramo svijet, ravnodušan, poput grada Betlehema, prema patnjama siromaha.
Zatim, nakon što smo ostavili svoje darove, poput betlehemskih kraljeva, drugim putem, Ujedinjene Nacije siromašnih vratile su se kući.
Sretan Božić, Sarajevo! Gospodin će ove godine izabrati tvoje ruševine za svoju kolijevku. I pravit će ti društvo. I usprkos tome što nad tobom visi još jedan masakr nevinih.
Sretan Božić, Sarajevo! Neka ti Isus Krist dadne da snažno čuješ njegov navještaj mira i odvrati te od svakog projekta nasilja i rata, pa čak i kad je u legitimnoj obrani.
Sretan Božić, Sarajevo! Nas pet stotina nećemo te zaboraviti nikada. Jer rane koje nam nije nanijelo vatreno oružje, ostavilo si nam ti u ožiljcima što krvare. U svetoj noći, na božićnom drvcetu obasjanom lampicama, u znak nade, zapalit ćemo jedno svjetlo baš za tebe.
Tonino Bello
* Tekst je objavljen u časopisu Luce e Vita, 68 (1992), br. 41 (27.12.1992), str. 1-2. Don Tonino je umro četiri mjeseca kasnije, 20. travnja 1993. godine. Dana 20. travnja 2018., na 25. obljetnicu njegove smrti, na Bellov grob dolazi i papa Franjo koji ga citira u više prigoda, ne krijući da je don Tonino Bello čovjek koji ga godinama inspirira. Tri godine kasnije papa Franjo odobrava proglašenje dekreta o njegovim herojskim krepostima.
(Vatican News; fu; ab; bj)
