Sveti Luka, evanđelist i apostol
Marito Mihovil Letica
Zbog ljepote i tankoćutnosti Lukina književnog stila, koji među ostalim obiluje opisima Isusove nježnosti te njegova ozdraviteljskog i spasiteljskog zakriliteljstva u susretu s ljudima, ponajvećma s djecom i ženama – nazvao je Dante Alighieri evanđelista Luku ʺpiscem blagosti Kristoveʺ. Usporednim čitanjem nekih redaka iz sinoptičkih evanđelja, lako je uvidjeti da se po opisima nježnosti i tankoćutnosti Luka razlikuje od Mateja i Marka, posebice od Marka, koji se u pripovjedačkoj živosti i neposrednosti gdjekad iskazuje stilski neuglađenim i u određenome pogledu oporim.
U Lukinu evanđelju nalazimo osobito osjećajne izričaje što vjerno govore o Isusu, koji nježno i milosrdno liječi bolesti duše i tijela, čineći mnoga čuda. U zapisima evanđelista Luke očituje nam se Isus u svojemu istinskom liku blagog, suosjećajnog i milosrdnog Spasitelja čovjekova.
U skladu s rečenim zanimljivo je primijetiti da se u ʺEvanđelju po Lukiʺ učenici obraćaju Učitelju, Isusu, posebnim izrazom: umjesto grčkim ʺdidáskalosʺ, koji je redovit kod ostalih evanđelista i drugih novozavjetnih pisaca, u Luke se učenici Isusu u najvećemu broju slučajeva obraćaju grčkom riječju ʺepistátesʺ, koju na hrvatski jezik također prevodimo kao ʹučiteljʹ, a zapravo se odnosi na brižnoga odgajatelja obdarenog znanjem.
Brojni teolozi i bibličari u znalačkim i mjerodavnim prosudbama govore da je Luka najbolji stilist među evanđelistima. Bijaše učen pisac, s grčkim jezikom kao materinskim. Elegantno njime vladajući, vjerno nasljeduje duh i stil ʺSeptuaginteʺ, tj. prijevoda Svetoga pisma s hebrejskoga na grčki, prijevoda koji su u 3. stoljeću prije Krista učinili helenistički obrazovani Židovi u Aleksandriji. K tome treba napomenuti da se Luka sastavljajući evanđelje služio trima izvorima: Markovim evanđeljem, grčkim prijevodom Matejeva evanđelja napisanog na aramejskome te posebnim izvorom koji je u određenoj mjeri zajednički Luki i Mateju.
Sveti Pavao, Lukin suvremenik, spominje ga kao ʺljubljenog liječnikaʺ (Kol 4,14). Luka najvjerojatnije bijaše podrijetlom iz sirijskoga grada Antiohije (koji se danas nalazi u jugoistočnoj Turskoj). Prevladava mišljenje da je Luka proistekao iz grčke, poganske obitelji. Bijaše helenistički obrazovan, pravi erudit.
Njegovo evanđelje počinje proslovom po uzoru na onodobne grčke spise i upućeno je stanovitomu Teofilu. Luka je napisao i ʺDjela apostolskaʺ, koja također počinju takvim uvodom i obraćaju se Teofilu. K tome treba reći da je Luka, prema nekim kasnijim predajama, slikar koji je prvi naslikao Gospu, Djevicu Mariju. To je malo vjerojatno, ali nedvojbenim biva da bez opisâ Isusova djetinjstva iz početnih dvaju poglavlja Lukina evanđelja – ne bi bilo blagdana Božića onakvoga kakvim ga doživljavamo i slavimo.
U ʺAntimarcionskome prologuʺ, napisanome potkraj 1. stoljeća, čitamo o evanđelistu Luki da je ʺumro pun Duha Svetoga u Boeciji, u dobi od 84 godineʺ. Grob mu se nahodi u Italiji, u Padovi, u bazilici svete Justine. Svetoga Luku evanđelista štujemo kao zaštitnika liječnika, slikara, kipara, izrađivača stakla i čipke te mnogih drugih. Njegov je spomendan 18. listopada.
