Razmatranje liturgijskih čitanja: Milosrdni Bog / Prvi na listi za spašavanje
Vlč. Ivan Bodrožić
24. nedjelja kroz godinu – C
Današnje Evanđelje donosi dvije vrlo znakovite i upečatljive Gospodinove prispodobe: onu o izgubljenoj ovci i izgubljenom sinu to jest milosrdnom Ocu. Razlog zašto ih je Isus ispričao je poznat: bilo je onih koji su ga kritizirali što prima grešnike i blaguje s njima. No on se nije družio s njima da ih utvrdi u grijehu, već da ih potakne na milosrđe. I doista, tko se prizna grešnikom, spašava se. Tko sebe smatra da je prvi na listi za spasenje, najpotrebniji spasenja, a tko ne gleda i ne upire prstom u druge smatrajući ih grešnicima, taj je na pravome putu spasenja. Pogotovo što takvi koji upiru prstom u druge kao grešnike, ne prihvaćaju Boga koji oprašta grešnicima i prihvaća njihovo obraćenje. Tako, proturječno, druge smatraju grešnicima, ali ne prihvaćaju Boga ako im iskaže milosrđe. Oni bi htjeli da se vrlo jasno zna tko je grešnik i tko luta od Boga, ali s druge pak strane ne bi dali mogućnost grešniku da se vrati Bogu. A to se dogodi zato što onaj tko sebe promatra kao pravednika kojemu ne treba milosrđe Božje, on se poput starijega sina odmetne u svojoj tvrdokornosti i ne želi prihvatiti da je prvi potreban milosrđa, te teško oprašta Bogu što iskazuje milosrđe onima koji po njihovoj procjeni 'nisu zaslužili' da im se iskaže.
Stoga je smisao današnjih čitanja da nam ponajprije predstave Boga kao milosrdnoga Oca koji prašta svome narodu na zagovor svetih ljudi poput Mojsija. To je onaj isti Bog koji je oprostio Pavlu na zagovor Crkve koja se molila za njega. To je onaj isti koji, prema Isusovim riječima, štoviše sam traži izgubljenu ovcu i čeka izgubljenoga sina. Bogu doista ne treba poseban poticaj ni poseban zahtjev da iskaže svoje milosrđe, već je njegovo srce po sebi puno milosrđa i on nestrpljivo čeka i vapi da se grešnici njemu vrate.
Upravo jer to znamo, valja se znati ispravno postaviti pred Gospodinom. A to je da se osjetimo kao Pavao ili kao sin iz prispodobe koji je iskusio milosrđe na svojoj koži, kao zalutala ovca koju je gospodar potražio i nosio radostan na ramenima. Onaj tko sebe doživi kao prvoga kojemu je bilo potrebno milosrđe, a Gospodin mu ga nije uskratio, ne samo da nema razloga mrmljali na nijednoga svoga brata koji ga doživi, već u tome otkrili snagu da drugima svjedoči milost koju mu je Gospodin iskazao. Uživimo se stoga u ovu istinu da je Gospodin nama prvima oprostio, da nas je tražio i čekao da nam iskaže milosrđe, te potičimo svako biće sa svim žarom i ljubavlju da bude bliže Bogu i njegovu milosrđu. Neka nam Očevo milosrđe ne bude zapreka kao starijem sinu, već poticaj da budemo radosni suradnici njegove milosti svjedočeći neizmjernost dara koji primismo i primamo iz srca dobrog i milosrdnog Oca, sretni i sami što je prevelika njegova dobrota koja ljubi sve ljude i skrbi oko njihova spasenja.
