Patnja nikoga ne diskriminira
JRS - Isusovačka služba za izbjeglice
Od početka rata u Ukrajini, a zapravo istovremeno s tragedijom koja je pogodila milijune protjeranih i izbjeglih Ukrajinaca, odvija se i jedna druga, gotovo prešućena tragedija.
Ne mireći se s politikama režima, mnogi Rusi riskirali su svoje živote i živote svojih najbližih pomažući Ukrajincima i stojeći na braniku istovjetnih ideala čovječnosti i ljudskih prava koji na otpor i borbu pokreću i same Ukrajince. Prinuđeni spasiti goli život, mnogi su toplinu doma i izvjesnosti svojih dojučerašnjih života zamijenili surovom neizvjesnošću tuđine, bivajući pritom trostruko odbačeni. Najprije od vlastitih sunarodnjaka, koji podržavaju politiku i narativ “specijalne vojne operacije”, potom i od samih Ukrajinaca, koji se prema njima odnose s gotovo urođenim i u okvirima rata shvatljivim nepovjerenjem, a naposljetku i od samih Europljana, koji nerijetko zaboravljaju ili previđaju suodgovornost u njihovoj patnji.
Među mnogim Rusima koji su u Hrvatskoj našli pribježište od posve izvjesnog zlostavljanja i progona nalazi se i Katarina, politička aktivistica iz Moskve i majka troje malodobne djece, koja je zajedno sa svojim suprugom Igorom donedavno bila smještena u Prihvatilištu za tražitelje azila Porin u Zagrebu. Ondje je smješten i Vladimir, mladi specijalist kompjutorizirane tomografije iz Voronježa, koji je zbog aktivne pomoći Ukrajincima ostao bez posla u ondašnjoj klinici, suočivši se pritom s odbacivanjem i zlostavljanjem njegovih neistomišljenika. U Centru za integraciju izbjeglica “Sol” Isusovačke službe za izbjeglice u Zagrebu, pohađali su nastavu hrvatskog jezika, stvarali nova prijateljstva i socijalne mreže kroz interkulturalne susrete, druženja i izlete. “Često je dovoljna tek gesta čovječnosti ili blagonaklon pogled”, kazuje Vladimir pogleda prikovanog u daljinu, “da čovjeku vrati izgubljeno dostojanstvo i izvorno povjerenje u veličinu ljudskog roda”.
Iako su istom nevoljom povezani s Ukrajincima, državljani Ruske Federacije u Hrvatskoj, kao ni u ostatku Europske unije, nisu obuhvaćeni odredbama Direktive o privremenoj zaštiti, već ondje borave kao tražitelji međunarodne zaštite, prinuđeni na višemjesečni prinudni boravak u prihvatilištima s posve neizvjesnim ishodom. Iz razgovora s njima doznajemo i mnogo o stvarima koje ih tište i pogađaju, a s nelagodom nam otkrivaju da se ipak najteže nose s odbacivanjem samih Ukrajinaca, odnosno s nemogućnošću da ih oni prepoznaju kao žrtve.
S velikom tugom primili smo informaciju kako su Katarina i njezina obitelj, unatoč započetom postupku odobrenja međunarodne zaštite, ipak odlučili napustiti Hrvatsku u potrazi za blagostivijim okruženjem. Iako znamo da je njihova budućnost krajnje neizvjesna i trnovita, njihova nas priča nagoni na ozbiljno preispitivanje. Nažalost, svjedoci smo da Europa nije istovjetno odgovorila na nevolje milijuna sirijskih izbjeglica koji su bježali pred agresijom Assadovog režima koju je također podržavao Kremlj, a koji sada jednako uništava i Ukrajinu. Ukoliko je Unija vjerna svojoj riječi da predstavlja „zajednicu vrijednosti“, ova vrsta rasizma i diskriminacije treba prestati. Priče poput Katarinine i Vladimirove podsjećaju nas da kao ljudi nikako nismo pretplaćeni na ispravnost, a kao kršćani trebali bismo znati još i bolje: Bog nas je, kako to kaže apostol Pavao, prigrlio dok još bijasmo neprijatelji. Crtajmo granice, ali ne precrtavajmo ljude.
