Razmatranje liturgijskih čitanja 22. nedjelje kroz godinu

Fra Darko Tepert 

Odlomak iz Evanđelja po Luki dovodi nas u kuću nekog uglednog farizeja. Isus je bio kod njega u gostima. U odlomku koji prethodi opisano je kako je u toj kući ozdravio čovjeka koji je imao vodenu bolest, a bila je subota. Time je Isus po tko zna koji put pokazao da je ljudska osoba i njezino spasenje važnija od svih starozavjetnih propisa.

U ovonedjeljnom odlomku Isus promatra uzvanike i gleda kako biraju prva mjesta. Očito Isusov domaćin nije bio jedini uglednik, nego ih je bilo još, pa oni biraju mjesta prema statusu koji su imali u društvu, prema nekoj hijerarhiji. Nisu oni zauzimali mjesta koja im po običajima ne bi pripadala. Uzimali su si mjesta za koja su mislili da na njih imaju pravo.

To je odmah i svjetlo pod kojim trebamo promatrati Isusovu prispodobu. Isus svoje sustolnike promatra sa sažaljenjem jer vidi kako se brinu za nebitno. Bilo je puno važnije ozdraviti čovjeka s vodenom bolesti u subotu, negoli izabrati bolje mjesto za stolom. Zato, ne osuđujući, nego s ljubavlju, on promatra uzvanike i potiče ih da izaberu posljednje mjesto »jer svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«

Iste riječi nalazimo kasnije u zaključku prispodobe o farizeju i cariniku koji se nalaze u hramu i mole. Farizej moli sav ponosan pred Gospodinom, uzdignuta čela, te nabraja svoja dobra djela i zahvaljuje Bogu što nije poput grešnika ili poput toga carinika. Carinik, s druge strane, stoji iz daleka i ne usuđuje se ni pogleda podići prema Gospodinu te moli da mu Gospodin bude milostiv.

Jasno je, dakle, da se Isusove riječi izgovorene u farizejevoj kući ne odnose na to kako će se uzvanici međusobno ophoditi za stolom i gdje će se smjestiti u svojoj međusobnoj hijerarhiji. Isusove su riječi mnogo šire i zahvaćaju dublje. Čovjek najprije u odnosu prema Bogu mora biti ponizan, poput carinika u hramu. Tada će ga Bog uzvisiti. Isto tako mora biti ponizan i u odnosu prema drugim ljudima. U oba slučaja kaže se da će biti uzvišen.

Vidljivo je da je ovdje zapravo riječ o onoj dvostrukoj zapovijedi ljubavi: ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjemu. Moja ljubav prema Bogu očituje se u tome koliko prepoznajem tajnu veličine Boga, koliko prepoznajem njegovu ljubav. Kad je uvidim, ne mogu nego ostati pred njim ponizan i tražiti milost. Moja ljubav prema bližnjemu očituje se u tome koliko prepoznajem tajnu druge osobe. Možda mi se naizvan može činiti da zaslužujem bolje mjesto, da zaslužujem veću čast, da sam u ovome ili onome bolji od drugoga. No, ako bih na taj način sudio druge, zanijekao bih tajnu druge osobe. Doista, druga mi osoba uvijek ostaje tajna, jer nikada ne mogu u potpunosti prodrijeti u dubinu njezinih misli i osjećaja, ne mogu razumjeti do kraja njezine kvalitete i njezina ograničenja, njezine sposobnosti i njezine nemoći. Zato sam pred svakom osobom pozvan zastati i ostati ponizan, pokloniti se njezinoj tajni u koju ne mogu prodrijeti. U konačnici, u drugoj osobi pozvan sam prepoznati samoga Gospodina koji je rekao: »Što ste učinili jednom od ove moje najmanje braće, meni ste učinili.« Postaviti se iznad drugoga, u bilo kojim životnim okolnostima, znači postaviti se iznad Gospodina, iznad Boga. To kao vjernik ne bih nikada htio.

Evanđelist Luka vrlo je pozoran na takvu poniznost i neprestano je preporučuje. Taj njegov interes započinje s opisom navještenja Isusova rođenja, gdje Marija, nakon susreta sa svojom rođakinjom Elizabetom, kliče svoj veliki hvalospjev u kojem ona veliča Gospodina, a sebe prepoznaje kao neznatnu službenicu Gospodnju. U nastavku prepoznaje Boga kao onoga koji »silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne«, koji »gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne«. Marija se sama ponizuje i želi biti neznatna, jer zna da tada ima Boga na svojoj strani.

Važno je stoga danas pogledati svoje odnose s drugim ljudima, počevši od vlastite obitelji. Važno je pitati se koliko se ja postavljam kao netko tko je neznatan, netko tko je, poput Isusa, došao služiti i ne želi da mu drugi služe. Valja zatim proširiti pogled, pa promisliti o ljudima koje svakodnevno susrećem. Kako se odnosim prema njima. Pokazujem li nad njima neku moć ili sam se spreman poniziti. Ponekad nas životne okolnosti i poslovne situacije stavljaju u poziciju moći nad drugima, gdje imamo odgovornost za druge, ali na određeni način imamo i utjecaj na tuđe živote. Pitanje je koliko i tu odgovornost znadem vršiti s ljubavlju. Kršćanin je pozvan i kao poslodavac i kao šef i kao roditelj i u bilo kojoj drugoj poziciji gdje ima odgovornost za druge, ponizno služiti.

Uzmimo si za primjer Isusa i Blaženu Djevicu Mariju.