Fratelli tutti. Putevi do novoga susreta

Sedmo poglavlje: Putevi do novoga susreta

p. Stanko Perica

Sedmo poglavlje enciklike Fratelli tutti pape Franje govori o miru, te o pomirenju i praštanju. Mir nije samo odsutnost rata, već opće stanje u kojem je čovjek u skladu sa sobom, prirodom i drugima. Mir je put kojim treba kročiti. To je put ka boljem suživotu, a podrazumijeva uvažavanje drugoga. Drugi nam, makar bio i neprijatelj, uvijek može pružiti, barem djelomice, vjerodostojnu perspektivu, nešto vrijedno pažnje (FT, 228).

Opcija za siromašne – prijateljstvo sa siromašnima

Mir je potrebno ostvariti i unutar naroda, promicanjem socijalnog prijateljstva. To znači zbližavati društvene skupine koje su se jedne od drugih udaljile zbog razdoblja sukoba u svojoj povijesti, ali još više i težnju za novim susretom s najsiromašnijim i najranjivijim slojevima društva. Mir je neumoran napor da se prepozna i obnovi često zaboravljeno i zanemareno dostojanstvo naše braće i sestara (FT, 233). Papa citira latinoameričke biskupe kada kažu da bi nas „opcija za siromašne trebala dovesti do prijateljstva sa siromašnima“ (FT, 234). Naime, nejednakost i nedostatak cjelovitoga ljudskog razvoja su temeljna prepreka nastanku mira (FT, 235).

Zapovijed ljubavi nije odricanje od inicijative spram zla

U nastavku sedmog poglavlja enciklike Fratelli tutti Papa progovara o pomirenju i praštanju. Naglašava kako je riječ o pojmovima bitnima za kršćane, ali istovremeno uočava opasnost da ih se ne razumije na prikladan način (FT, 237). Naime, kršćanstvo ne zahtijeva oproštenje koje uključuje odricanje od vlastitih prava pred pokvarenim moćnikom, kriminalcem ili nekime tko narušava naše dostojanstvo. Zapovijed ljubavi nije odricanje od inicijative spram zla. Naprotiv, ljubiti tlačitelja znači ne dopustiti mu da ostane takav, ili ne pustiti ga da vjeruje kako je ono što čini prihvatljivo. Ljubiti ga pravom ljubavlju znači nastojati ga na razne načine natjerati da prestane ugnjetavati druge, oduzeti mu onu moć koju ne zna koristiti i koja ga nagrđuje kao ljudsko biće.

Osvetom se ništa ne dobiva, a dugoročno se gubi sve

Oprostiti ne znači dopustiti nekome da nastavi gaziti duge, ili zločincu da nastavi sa svojim zlodjelima. Onaj tko trpi nepravdu ima pravo i dužnost silom braniti svoja prava zato jer mora čuvati dostojanstvo koje mu je dano. Praštanje ne dokida potrebu za uspostavljanjem pravde, već je, štoviše, zahtijeva (FT, 241). No, važno je da se pritom ne raspiri bijes koji šteti čovjeku. Važno je da se ne aktivira spirala osvete koju pokreće nezdrava želja za uništenjem drugoga. Osvetom se ništa ne dobiva, a dugoročno se gubi sve (FT, 242). Zlo se mora pobjeđivati dobrim, kako nas uči sv. Pavao u Poslanici Rimljanima (Rim 12,21). Istinsko pomirenje vrši se dijalogom koji strpljivo nadvladava sukob. Transparentnim, iskrenim i strpljivim pregovorima malo-pomalo se postiže uspjeh (FT, 244).

Sjećanje jamči i potiče izgradnju budućnosti

Dirljivo je vidjeti, veli Papa, sposobnost praštanja nekih ljudi koji su se uspjeli izdići iznad zla koje su pretrpjeli. S druge strane, također je ljudski razumjeti one koji to ne mogu. No, ono što se nikada ne bi smjelo predlagati je zaborav (FT, 246). Posebno se ne smije zaboraviti holokaust, koji je simbol koliko daleko može ići čovjekova zloća kada zaboravi temeljno dostojanstvo svake osobe (FT, 247). Isto tako ne smijemo zaboraviti atomske bombe bačene na Hirošimu i Nagasaki. Sjećanje jamči i potiče izgradnju budućnosti u kojoj će biti više pravde i bratstva (FT, 248). Užase koji su se dogodili u povijesti ne smijemo zaboraviti. Ne smijemo jednostavno reći da je prošlo mnogo vremena i da se treba okrenuti budućnosti. Bez cjelovitog i jasnog sjećanja se ne može ići naprijed (FT, 249).

Svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje

Papa naglašava kako oprostiti ne znači zaboraviti. I ono što se ne može, niti smije zaboraviti, može se oprostiti. I kad postoji nešto toliko teško što se nikako ne može poreći, relativizirati ili prikriti, ipak to možemo oprostiti. I ono što se nikada ne smije tolerirati, opravdati, i za što ne postoje isprike, i to možemo oprostiti. Slobodno i iskreno opraštanje čudo je koje odražava neizmjernost Božjeg opraštanja (FT, 250). Dakle, istinsko opraštanje ne podrazumijeva zaborav, ali podrazumijeva da se ne predamo istoj onoj razornoj sili koja nam je nanijela toliko zla. Time se prekida začarani krug i zaustavlja napredovanje sila uništenja (FT, 251). Umijeće praštanja nije lako jer podrazumijeva izlazak iz logike egoizma i usmjerenosti na samog sebe, ali je to kršćaninov put. Papa u kontekstu opraštanja u ovom sedmom poglavlju enciklike citira Pismo Hrvatske biskupske konferencije iz 1995. o 50. obljetnici završetka Drugoga svjetskog rata: „svakoj nevinoj žrtvi dugujemo jednako poštovanje. Tu ne može biti ni etničkih, konfesionalnih, nacionalnih niti političkih razlika“ (FT, 253).

Rat je neuspjeh politike i čovječanstva

Suprotnost logici praštanja Papa vidi u dvije ekstremne situacije, dva lažna odgovora koji ne rješavaju problem koji su trebali riješiti. To su rat i smrtna kazna. Rat nastaje kad se skrivaju nelegitimne namjere i kad se osobni interesi dane zemlje stave iznad globalnog općeg dobra (FT, 257). Lako je izabrati rat, to se čini koristeći se svim vrstama naizgled humanitarnih, obrambenih ili preventivnih izgovora. Posljednjih su desetljeća navodno svi ratovi bili opravdani. No, rat nije rješenje jer što god se njime dobiva uvijek je manje od onoga što se gubi. Neka nikada ne bude više rata, vapi u ovoj enciklici papa Franjo (FT, 258). Svaki rat ostavlja naš svijet gorim nego što je bio prije. Rat je neuspjeh politike i čovječanstva, sramotna predaja, poraz pred silama zla. Izabrati mir nije naivnost. Uvijek ćemo izabrati mir kada napustimo teoretske rasprave i dođemo u doticaj sa žrtvama rata, s masakriranima, ozračenima, osakaćenima i s djecom lišenom djetinjstva (FT, 261). Neka ne bude nikad više rata.

Smrtna kazna je nedopustiva

Sedmo poglavlje enciklike završava govorom o smrtnoj kazni. To je, uz rat, još jedan način za uklanjanje drugoga, samo što nije usmjeren na države nego na osobe. Još je sveti Ivan Pavao II. u enciklici Evangelium vitae iz 1995. jasno i odlučno utvrdio kako je smrtna kazna nedopustiva s moralnog stajališta i nepotrebna sa stanovišta kaznene pravednosti. Ipak, u Katekizmu Katoličke Crkve smrtna kazna je ostala dopuštena do 2018. godine, kada je papa Franjo posebnim reskriptom odobrio promjenu broja 2267 Katekizma. Novi tekst glasi: „Pribjegavanje legitimne vlasti smrtnoj kazni, nakon redovnog procesa, dugo se smatralo prikladnim odgovorom na težinu nekih zločina, te prihvatljivim, iako krajnjim, sredstvom za zaštitu općega dobra. Danas vlada sve veća svijest da se dostojanstvo osobe ne gubi ni nakon počinjenih vrlo teških zločina. Osim toga, raširilo se novo shvaćanje smisla državnih kaznenih odredba. I na kraju, utvrđeni su djelotvorniji sustavi zatvora koji jamče dužnu zaštitu građana, ali istodobno krivcu ne oduzimaju potpuno mogućnost da se iskupi. Zbog toga Crkva uči, u svjetlu Evanđelja, da je smrtna kazna nedopustiva, jer ugrožava nepovredivost i dostojanstvo osobe, te se odlučno zauzima za njezino ukidanje u cijelom svijetu.“

Bog je darovao život svim ljudima

Franjo jednako tako ne pristaje na alternativu smrtnoj kazni koje mnoge države imaju u vidu kazne doživotnog zatvora. To je zapravo „skrivena smrtna kazna“ (FT, 268). Važno je nikome ne uskratiti ljudsko dostojanstvo, pa niti najgorem od svih zločinaca. Svima valja pružiti priliku da žive, jer je Bog darovao život svim ljudima. Prorok Izaija nas poziva da se odupremo iskušenju nasilja i da „mačeve prekujemo u plugove“ (Iz 2,4). Za nas se to proroštvo konkretno uobličilo u Kristu, koji nas trajno podsjeća da praštamo, ne budemo destruktivni već konstruktivni, budemo ljudi života, a ne smrti.