Razmatranje liturgijskih čitanja 18. nedjelje kroz godinu

Fra Darko Tepert

U prispodobi o bogatašu Isus kaže kako »nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja.« Ovdje je jasno da je posrijedi židovsko razumijevanje ovoga procesa u kojem nije toliko bitno što čovjek radi i koliko on ulaže, nego je zemlja subjekt. Zemlja donosi rod. To je shvaćanje da je svaki urod dar od Boga. Tjedni odmor, obavezan za Židove subotom, trebao ih je podsjetiti na ovo uvjerenje. Jednom tjedno trebalo se okrenuti Stvoritelju koji sve daje.

U nastavku prispodobe čovjek, suočen s obilnim urodom, nema dovoljno mjesta kamo smjestiti takav urod. Njegov problem zapravo je mnogo veći. On je sasvim zaboravio na starozavjetnu židovsku mudrost prema kojoj Bog daje svega dovoljno za sve ljude. Ako nekome daje više nego što mu je potrebno, dužnost je toga čovjeka da višak podijeli s onima koji nemaju. Višak ne pripada meni, nego je Božji, a meni ga je Bog povjerio da u njegovo ime njime gospodarim. Tako ovaj čovjek olako govori o »svojoj ljetini«, zaboravljajući da je ovdje samo upravitelj.

I u nastavku on govori o svome žitu i svojim dobrima za koja će načiniti veće žitnice, sasvim zaboravljajući širu zajednicu.

Vidljivo je to i kad kaže: »Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!« On u svojoj okrenutosti prema sebi nema nikoga s kime bi razgovarao. Najprije je pred nama njegov monolog o premalim žitnicama i izgradnji novih, a sada, tragikomično počinje razgovarati s vlastitom dušom.

Ovaj je čovjek zaboravio na svoje moguće sugovornike. Zaboravio je na ljude oko sebe i zaboravio je na Boga. Ipak, doživljava iznenađenje jer mu se sada obraća Bog kako bi ga izvukao iz njegove sebične zatvorenosti u sebe samoga: »Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?« To jedino što ovaj čovjek vidi i jedino s čime može razgovarati, njegova duša, to jest on sâm, nestat će, ako se ne otvori prema drugima. Bog mu u konačnici kaže da je in on sâm, da je sâm taj čovjek dar od Boga, da nije svoj.

Čovjek koji uništava svoje odnose s Bogom, s drugim ljudima, s prirodom oko sebe, koji zaboravlja da su svi ti odnosi neprocjenjivi dar, na kraju izgubi i samoga sebe.

Sveti Franjo Asiški bio je duboko svjestan čovjekove ovisnosti o Bogu, o drugim ljudima, o svim stvorenjima. Ova ovisnost nije za njega bila teret niti se njome osjećao zarobljen, nego je upravo zbog nje hvalio Boga: »Hvaljen budi, Gospodine moj, po svim stvorenjima svojim!« Imajući pred očima svetoga Franju, i papa Franjo napisao je encikliku Laudato si' – Hvaljen budi u kojoj progovara o toj čovjekovoj ovisnosti o stvarnosti koja ga okružuje. Tu je pitanje klimatskih promjena, nebrige prema izvorima pitke vode, zanemarivanje bioraznolikosti, pogoršanje kvalitete ljudskoga života i socijalno propadanje, nejednakost na globalnoj razini. Papa primjećuje slabost i sporost u reagiranju na ove probleme. Zato se vraća svjetlu koje na ovo baca vjera koja nas uči da je sve stvoreno da bi skladno postojalo. Stoga je neprestano potrebno graditi sveopće zajedništvo.

Izgradnja ovoga zajedništva započinje od mene i od moje najbliže okoline. Započinje od mojih konkretnih postupaka. Započinje s mojim okretanjem od sebe i pogledom usmjerenim uokolo.

Kršćanin je čovjek koji gleda svijet i čovjek koji gleda druge ljude.