Traži

Vatican News
Don Tonino Bello Don Tonino Bello 

Don Tonino Bello, "neugodne" riječi slobodnog čovjeka

Jedan od darova don Tonina Bella bio je taj da je mogao modernim i nekonvencionalnim jezikom izraziti vrednote Evanđelja i ljubav prema najmanjima koju je svjedočio svakoga dana. Efektivna snaga i stil vrlo su slični onima pape Franje

“Osim kao oca i pastira, prihvatite me kao brata i prijatelja. Oslobodite me svega što može opteretiti moje siromaštvo”. Don Tonino Bello (Alessano, 18. ožujka 1935. - Molfetta, 20. travnja 1993.) nikada nije imao bezosjećajne riječi, kao što to nisu bile ni ove iz 1982. godine kojima se predstavio crkvi u Molfetti kao njihov novi biskup. Njegove su riječi bile slobodne, oslobođene proživljenim evanđeljem. Sam Don Toninov život bio je sine glossa. Bez ukrasa službe koju je imao, bez udaljavanja koju nameće uloga, bez ikad korištenog "mons." da ne zatrpa prostor između njega i onih koji su mu prilazili.

Normalan biskup

I danas se posebno sjećamo njegove poznate fraze, "Crkva pregače", koja toliko prožima "siromašnu Crkvu za siromašne" pape Franje. Ta formula, uočena poput tisuću drugih u njegovom neiscrpnom spremištu izraza, nije toliko briljantan moto vještog pripovjedača. Ona je više poput onih haljina koje savršeno pristaju, oblika koji pojačava bit. Ako vidiš biskupa kako sjedi kod brijača kao i svi ostali, pomiješanog među kombinezonima radnika štrajkača, ako ga vidiš kako deložiranima nudi sobe kurije, onda je to izvanredna bit koja potom daje vrijednost svakoj pojedinoj riječi, kojima je don Tonino bio izrazito darovit.

S onom krpom na bokovima

Ideja o "Crkvi pregače" nastala je u mjesecima i godinama službe koju je don Tonino živio kao vježbu blizine. "Crkva pregače - objasnio je - ne postiže vrlo visoke razine konsenzusa" jer "u hit paradi preferencija čini se da je najuspješniji portret Crkve onaj koji je predstavlja s lekcionarijem u rukama, ili s misnicom na sebi. Ali s onom krpom na bokovima, s onim lavorom s desne strane i vrčem s lijeve strane, s tim nesigurnim posluživačkim izgledom, nastaje slika koja Crkvu spušta na rang spremačice".

Služenje ili self-service?

Crkva “poljska bolnica”, rekli bismo danas, izraz je koji bi se don Toninu jako svidio. Bila je to Crkva koju je osobno odveo u kutove gdje se potrebe mogu ignorirati, a to mu je donijelo slobodu da osudi odsutnost politike.

"Kome služite, narodu ili grbu?"

"Stranke su se napile", rekao je jednom prilikom obraćajući se političarima. “Kome služite - upitao je - općem dobru ili svojoj osobnoj karijeri? Narodu ili grbu? Općini ili sekciji? Trobojnici ili stranačkoj zastavi? Jednog će vas dana Gospodin pitati je li duh koji je potaknuo vaše političko opredjeljenje bio duh služenja ili samoposluživanja”.

Neugodan Božić

Jednoga je Božića biskup don Tonino odlučio da dobre želje njegovom narodu ne mogu nestati u ritualnoj gomili klišeja. Morale su to biti "neugodne želje", koje su potom postale vrlo poznate. “Zapravo, ne mogu podnijeti ideju – napisao je – da moram slati bezazlene, formalne želje koje nameće kalendarska rutina. Čak mi laska hipoteza da ih netko odbija pošiljatelju kao neželjene”. I preokrećući perspektivu zabave koja zaboravlja proslavljeno - onu perspektivu "mamurluka vaših obilnih večera", "prigušivanja vaših svjetala" - dodao je: "Siromasi koji hrle u špilju - dok moćni kuju zavjeru u tami i dok grad spava u ravnodušnosti - tjeraju vas da shvatite da, ako i vi želite vidjeti 'veliko svjetlo', zapravo morate krenuti od posljednjih.

Mir kvari probavu

Devedesete počinju Zaljevskim ratom i potresnim iskrcavanjem tisuća Albanaca u njegovu zemlju, poput prokletih u Danteovom krugu. Don Tonino se troši boreći se protiv raznih sukoba i ratova, marširajući u Sarajevo puno snajperista, marljivo radeći za migrante posljednjom snagom koju mu ostavlja rak koji mu izjeda želudac. Čini se, katkad, da je čak i ono što on govori u tim okolnostima preuzeto iz homilije u Papinom Domu svete Marte, iz enciklika Laudato si’ i Fratelli Tutti promišljanih dvadeset godina unaprijed.

"Mir nije riječ nego rječnik"

Za njega mir nije bio "jednostavna riječ, nego rječnik". I rat nije samo "grmljavina topova ili eksplozija nuklearnog oružja, već jednostavno postojanje ovog nasilnog ekonomskog sustava", jer, ustvrdio je, "nikada ne može biti mira sve dok su dobra na zemlji tako nepravedno raspoređena". Mir za don Tonina bila je, i jest, prije svega istina: “Oni koji vole mir ne boje se reći kako stvari stoje, čak i kada njegove riječi pokvare probavu moćnih”.

(Vatican News – ac – bj)

09 studenoga 2021, 15:04