Traži

Vatican News
Papa Franjo i kardinal Blaise Joseph Cupich Papa Franjo i kardinal Blaise Joseph Cupich  (Vatican Media)

Kardinal Blase J. Cupich: Papa Franjo i Crkva kao poljska bolnica

Jorge Bergoglio je u samo par minuta iz temelja preusmjerio Katoličku Crkvu. U danima koji su prethodili konklavama kardinali su se govorima obratili svojoj braći kako bi lakše razlučili kamo to Duh Crkvu poziva i vodi. Neki su trajali duže, neki kraće, dok Bergoglio u svojoj pred-konklavskoj intervenciji iz 2013. godine nije gubio vrijeme

Kardinal Blase J. Cupich, nadbiskup Chicaga

 

Budući je Papa tada pojasnio: “Otkrivenje nam govori kako Isus stoji pred vratima i kuca. Prvo što vidimo jest Isus kako stoji vani, pred vratima, i kuca“. Međutim, Bergoglio okreće tu sliku. U dopisu što ga je kasnije dao kardinalu Jaimeu Ortegi, zamolio je braću kardinale, ali i cijelu Crkvu da promisle jer smo u “vremenu kad Isus kuca iznutra na vrata Crkve i traži da ga pustimo van“.

Kada Crkva ljubomorno čuva Isusa samo za sebe i ne pušta ga van, ona postaje “autoreferencijalna i brzo se razboli”. Kako bi to izbjegla, po mišljenju Jorgea Bergoglia, Crkva mora izaći iz sebe, doći do periferije kako bi služila potrebite.

To je evangelizacija. To je služba koju Isus predaje i povjerava Crkvi. Upravo je u tom trenutku Bergoglio nagovijestio “svoju viziju” Katoličke Crkve kao “ bolnice u polju” za ranjene. Tu duboko dirljivu, uistinu očaravajuću sliku, predstavio je u intervjuu isusovcu Antoniu Spadaru, ubrzo nakon što je postao Papa.

Nazvavši Crkvu “poljskom bolnicom”, papa Franjo nas poziva da radikalno promišljamo crkveni život. Izaziva nas da dajemo prednost ranjenima. To uostalom znači i da stavljamo potrebe drugih ispred vlastitih. “Crkva - poljska bolnica” antiteza je autoreferencijalnoj, samoodnosnoj i samodostatnoj Crkvi. Slika “Crkve poljske bolnice” izaziva našu maštu, nuka nas da preispitamo naš identitet, službu, poslanje, cjelokupni život zajednice Isusovih učenika i učenica.

Lijekovi su beskorisni ako ranjene osobe ne mogu doći do njih. Oni koji imaju zavoje, oni odlaze ranjenima. Ne čekaju u svojim uredima da bolesni dođu k njima. “ Poljska bolnica ” organizira svu svoju institucionalnu podršku, sva sredstva kako bi služila najpotrebnijima.

Naravno, nitko ne može odrediti tko su ti najpotrebniji bez razumijevanja njihovih patnji, izazova, teškoća. Sve to zahtijeva slušanje. Možemo početi s pitanjem: Kako vam možemo pomoći? Sami će nam reći što ih boli. Sve to opet zahtijeva strpljenje, slušanje, ali i učenje na koje im se sve načine može služiti u posve konkretnim, pojedinačnim okolnostima i odnosima koji obilježavaju njihove živote. I ovo nije ni mjesto ni vrijeme za preuranjene dijagnoze u formi osude ili neke predodređenosti.

Jezikom duhovnog usmjeravanja to se zove razlučivanje. Razlučivanje je riječ koja nas podsjeća da tražimo sve ono što je moguće, što je vrednota, sve što pokreće osobu i što će njemu ili njoj pomoći da se u društvo vrati i uklopi.

Naravno, postoji rizik izlaska na “ratno polje” ili izlaska iz zone ugode i sigurnosti vlastita iskustva. Papa Franjo upravo i govori o potrebi napuštanja sigurnosti sakristije u nered bivanja s potrebitima. Svećenici se ne bi trebali plašiti zablatiti svoje cipele. Osim toga, moraju biti voljni i pogriješiti učeći od ranjenih i kroz to pronalaziti nove lijekove. Koliko se samo lijekova pronašlo u hitnosti borbe? Improvizacija može iznaći kreativna rješenja. 

Medicina u toj “poljskoj bolnici” ima ime. Zove se milosrđe. Medicina milosrđa je trajno prilagodljiva potrebama sadašnjega trenutka; dostupna je svima i ne zahtijeva recept. Milosrđe nije milosrđe ako prebiva na kraju staze s preprekama, ili ako se utrkuje s moći, ili ako je rezervirana samo za pojedine, ili još gore, ako zahtijeva određenu dozu zdravlja prije nego se primijeni. Tijekom razgovora s vatikanskim novinarom Andreom Torniellijem, objavljenim pod naslovom “Božje je ime Milosrđe” Papa nas je podsjetio da milosrđe proizlazi iz riječi misericordis, što zapravo znači otvoriti svoje srce jadu i bijedi. Inficirana i gnojna rana ne odbija milosrđe, ona ga privlači.

Pronoseći medicinu milosrđa kroz svijet sami Isusovi učenici nanovo zadobivaju radost evanđelja. “poljska bolnica” liječi i iscjelitelje. Nešto preobražavajuće događa se i njima dok služe potrebitima. Stječu osjećaj smisla, nade, radosti života dok razotkrivaju nove načine iscjeljivanja.

Tako je i s Crkvom. Kada Crkva postane poljska bolnica to radikalno mijenja naše viđenje života u zajednici. Umjesto da se određujemo kao skupina ljudi koja živi u istom susjedstvu, dijeli isti etnički ili društveni status, redovito ide na misu i shvaćamo sebe kao župljane, u poljskoj bolnici sebe vidimo kao one koji sudjelovanjem u patnji drugih sami postaju iscjelitelji. Mi smo zajednica koja koristi i dijeli svoje talente kako bi pronašla kreativne načine pomaganja drugima.

Isus nam je objavio tu istinu na samom početku svoga javnog djelovanja, kada je proglasio da je poslan da donese radosnu vijest siromašnima… da proglasi slobodu sužnjima, vrati vid slijepima, potlačene oslobodi i proglasi godinu milosti Božje (Lk 4,18-19).

To je Kristov izazov za Crkvu današnjice, da bude poljska bolnica za potrebite. Da donese radosnu vijest, a ne da sjedi i čeka one koji je trebaju da joj sami dođu. Da izađe i putuje, sve do periferije, do mjesta gdje žive potlačeni. Da bude s ranjenima na bojnom polju. To je Bogu prihvatljivo. Radikalno je. Zar nije milosrđe uvijek takvo?

I dok nas papa Franjo i dalje podsjeća na tu istinu, vraća nas našim kršćanskim korijenima. Pomaže nam shvatiti da je ta istina bila uz nas cijelo ovo vrijeme.

(Vatican news – Chicagocatholic, bj)

29 rujna 2021, 13:57