Traži

Vatican News
2021.07.02 XIV Domenica Ordinaria Anno B - Vangelo - Gesù-in-Sinagoga

Razmišljanje o misnim čitanjima 14. nedjelje kroz liturgijsku godinu

Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju. (Mk 6, 1 – 6)

fra Vjeran Lazić, OFM

Pjesnici su čuđenje u svijetu, poznata je izjava Antuna Branka Šimića. Gdje bi više od pjesnika čuđenje svijeta trebali biti kršćani. No najveće čuđenje koje se potpuno ne uklapa u koncepciju svijeta je Božje djelovanje. Ide ono do te mjere neočekivano, da se objavljuje na mjestu i u ljudima za koje nikada ne bismo očekivali. 

Prvo čitanje donosi Ezekielov izjveštaj o riječima koje mu je Bog uputio. Šalje ga sinovima tvrdokorna pogleda i okorjela srca. Ništa prijemčljiviji za Božju objavu nisu bili ni oni kojima je Isus došao. A kaže evanđelje da je došao u svoj gradOdakle to ovome?, pitali su se. Znali su ga, znaju ga kad je odrastao, odakle je, znaju mu rodbinu i susjede. Zbog svega sablažnjavahu se o njega, donosi nam Markovo evanđelje. I čudio se Isus njihovoj nevjeri.        

Bog djeluje onako kako je za čovjeka najbolje. Koristi se ljudima za koje iz svog skućenog uma ne bismo ni očekivali da mogu prenijeti Božju poruku. Proroci su izvrstan primjer toga. Od uzgajivača divljih smokava, preko razdražljivog Jeremije i ostalih proroka pa sve do Ivana Krstitelja i nazaretske djevice. Židovi sada nisu ni očekivali da će Bog djelovati preko onoga koga znaju od djetinjstva. Možda su mogli očekivati, ali nisu htjeli to priznati. Ta sve znaju o njemu. Strpali su ga u ladicu svojih očekivanja, misli i prosudbi. A Bog im se samo želi objaviti. Ljudski je to: prosuditi na temelju manjkavih logičkih zaključaka, zbog toga imati tvrdi pogled i okorjelo srce i na kraju se sablazniti o Božje djelovanje. Nije Isus mogao ništa drugo doli čuditi se.         

Čovjek kada prođe taj ljudski put ne može se više ničemu čuditi. U svojoj glavi on sve zna, sve prosuđuje, sve određuje. Čak i Bogu govori kako treba djelovati. A sa samo malo poniznosti mogao bi si dopustiti biti iznenađen Božjim veličanstvenim planom za njega. Samo malo svjesnosti da je čovjek, čija je misao daleko manja od Božje namisli izazvalo bi u njemu čuđenje nad veličinom Božje ljubavi. A čuđenje bi dovelo do divljenja, divljenje do prihvaćanja, prihvaćanje do ljubavi. Put je to koji počinje u poniznosti. Samo je potrebno pustiti Bogu da bude Bog i da provodi svoju Objavu kako on misli da je najbolje jer iz njegovog milosrđa i ljubavi nije ni moguće drugačije, nego najbolje. Put tog dopuštanja jest temeljna poniznost pred Božjim planom, pa čak i kada nam se objavljuje preko ljudi za koje ne bismo nikada očekivali. Dopustimo si poniznost, ne zovu je uzalud kraljicom kreposti...

Ovdje možete poslušati zvučni zapis razmišljanja
03 srpnja 2021, 16:41