Traži

Vatican News
Sveti Petar i Pavao (Mt 16, 13-19). Sveti Petar i Pavao (Mt 16, 13-19).   (Vatican Media)

Razmišljanje o svetkovini svetih Petra i Pavla

Ti si Petar-Stijena! Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga (Mt 16, 13-19).

Ivica Hadaš

Čitanja nam sutrašnje liturgije govore o velikim apostolima, Petru i Pavlu. Evanđelje nam govori o važnom Petrovom nadahnuću i proglašenju Isusove mesijanske uloge i njegova božanskog sinovstva, te kako mu je Isus dao poslanje da bude stijena na kojoj će sagraditi Crkvu. Prvo nam čitanje pokazuje kako je božanska Providnost zajamčila Petru mogućnost da bude glava Crkve i da njezino poslanje vodi do cilja. U drugom čitanju sveti Pavao predviđa kako će biti osuđen i ubijen, no istovremeno, siguran je da će ga Gospodin osloboditi.

Evanđeoski odlomak koji čitamo na sutrašnju svetkovinu vrlo je važan i nalazi se u središtu cijeloga izvještaja sinoptika. Naime, prvi je dio evanđelja usmjeren prema tom događaju. Prije tog događaja Isus se objavljuje svojim naukom, čudima i milosrđem. Nakon tog događaja Isus počinje naviještati svoju muku i ide prema Jeruzalemu.

Budući da je činio brojna čuda, ljudi su mnogo govorili o njemu. Dakle, kada je Isus došao u krajeve Cezareje Filipove upitao je učenike: „Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?“ Izraz „Sin Čovječji“ Isus koristi kako bi ukazao na sebe.

Učenici odmah razumiju i odgovaraju: jedni kažu da je Ivan Krstitelj koji se ponovo vratio; drugi da je Ilija, prorok koji je činio čuda i živio prije mnogo stoljeća, te sada ponovo živi i propovijeda; treći opet da je Jeremija, prorok koji je djelovao u vrijeme nacionalne katastrofe i na kraju, neki misle da je jedan od proroka.

Sve su to pretpostavke koje povećavaju Isusovu važnost, no nemaju pravi temelj. Naime, Isus nije ni Ivan Krstitelj, ni Ilija, ni Jeremija, ni jedan od starih proroka.

Tada Isus pita učenike: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ Šimun Petar, nadahnut, odgovara: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga“. To je pravo i potpuno prepoznavanje Isusa koji nije samo prorok, iako je veći od njih, nego je Mesija, Kralj kojega je Bog poslao, kako bi Izraelu donio spasenje i postao svjetlo naroda.

Odgovor svetoga Petra podrazumijeva i progonstvo: „Sin Boga živoga“. U Natanovom proroštvu u kojem se prepoznaje navještaj mesije, kaže se kako je Bog mesiji otac, i mesija Božji sin. Stoga ta Petrova ispovijest odgovara tvrdnjama Svetoga pisma.

S druge strane, Isus se na mnogo načina očitovao Božjim Sinom; svojom molitvom, naukom i milosrđem.

Isus stoga pomaže Petru shvatiti kako je od Boga nadahnut. Njegov odgovor nije samo ljudski odgovor. Krenuo je od ljudskog razmišljanja, no do zaključka je došao božanskim nadahnućem koje je ušlo duboko u stvarnost. Isus mu kaže: „Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima“.

Moramo biti svjesni da je naša vjera Božji dar. Istinska vjera ne može proizvesti logični, ljudski zaključak. Ona je nešto veće, to je Božji dar, jer se radi o prepoznavanju Božjega Sina pod prilikama čovjeka koji izgleda sličan drugima.

Isus potom Petru kaže: „A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju“. Budući da je Otac Petru objavio ulogu misije i božanskoga sinovstva, Isus zaključuje da je Petar od Boga izabran, kako bi bio temeljni kamen Crkve koja će se izgraditi na Kristu.

Isus tu koristi aramejski pojam Kefá, što znači „stijena“; Petru kaže: „Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju“. Crkva nije izgrađena na pijesku, nego na stijeni, odnosno na Petru koji je božanskom objavom i svojom vjerom u tu objavu, preobražen u stijenu.

Isus dodaje: „Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima“. To poslanje i slična vlast, nisu dani ni jednom drugom čovjeku. Petar apostol stoga ima prednost pred svima drugima i vlast kako bi služio Bogu i Crkvi. To mu uistinu izvanredno poslanje daje Isus.

Tako razmatrajući taj događaj, možemo se diviti velikodušnosti Oca koji Petru objavljuje svojega Sina; i velikodušnosti Krista koji Petru povjerava tako važno poslanje i vlast.

Petrovo se poslanje mora izvršiti kroz mnoge prepreke i teškoće. Prvo nam čitanje govori o vrlo teškim okolnostima u kojima Petar mora biti osuđen na smrt i smaknut. Kralj Herod je odlučio uhititi ga, kako bi ugodio Židovima koji su kršćanskoj zajednici postali neprijatelji. To je tjeskobna situacija. Petar više nije u stanju voditi Crkvu, njegovo poslanje izgleda kao da je osuđeno na poraz.

No Providnost bdije. Crkva također bdije, kako nas izvještava sveti Luka, napominjući da se Crkva neprestano molila Bogu za Petra. Crkva je shvaćala da je Petru potrebna molitva, da poslanje koje mu je Isus povjerio nije gotovo, nego da se mora nastaviti. Zato se Crkva neprestano molila za Petra.

Providnost bdije i čudesno oslobađa Petra, što na vrlo privlačan način pripovijeda sveti Luka. Dok je Petar spavao između dva vojnika, okovan dvojim verigama, svjetlost obasja ćeliju. „Anđeo udari Petra u rebra, probudi ga i reče: 'Ustaj brzo!'“

Sve se potom uistinu događa iznenađujuće lako i čudesno; spadoše mu verige s ruku, vrata mu se sama otvoriše kako bi izišao. Petar je postao svjestan da se ne radi o snu, nego da je uistinu izišao iz zatvora i da je slobodan kako bi mogao nastaviti svoje poslanje. Kaže: „Sad uistinu znam da je Gospodin poslao anđela svoga i izbavio me iz Herodove ruke i od svega što je očekivao židovski narod“.

Nakon što je sveti Petar oslobođen, mogao je svoje poslanje nastaviti i svojim ga mučeništvom u Rimu izvršiti do kraja.

Drugo nam čitanje paralelno prikazuje sudbinu svetoga Pavla i njegovu sigurnost da je spašen. U tom odlomku svoje Druge poslanice Timoteju, apostol Pavao pokazuje kako je svjestan da je na kraju života: „Ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska“. U starim se žrtvama uzimala krv životinja da bi se izlila na žrtve koje je trebalo spaliti.

Apostol Pavao potom ističe: „Dobar sam boj bio, trku završio“. Siguran je i u nagradu: „Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedni sudac“.

Okolnosti u kojima se nalazi, koje su po sebi teške i koje mnogo zabrinjavaju, Pavao ih smatra normalnim završetkom vlastitoga poslanja koji nema dimenziju poraza, nego oslobođenja. Stoga kaže: „Gospodin je stajao uza me, on me krijepio; izbavljen sam iz usta lavljih“.

Sveti Pavao je tijekom svojega životnog hoda bio oslobođen, u smislu da mu je Gospodin pomogao pobijediti sva pitanja i zamke koje su mu postavljali njegovi neprijatelji. Zato sada može reći: „Izbavit će me Gospodin od svakoga zla djela i spasiti za svoje nebesko kraljevstvo“. Spasenje o kojem Pavao ovdje govori, nije više materijalno spasenje na ljudskoj razini, nego spasenje za vječni život.

Apostol Pavao govor završava doksologijom: „Njemu slava u vijeke vjekova!“ Zna da će njegovo poslanje završiti mučeništvom, no također zna da mučeništvo nije poraz, nego pobjednički završetak vrlo plodnoga poslanja.

Svetkovina apostola Petra i Pavla unosi radost i povjerenje u naše srce. Znamo da Gospodin nad nama bdije, da njegova Providnost vodi Crkvu, te da i dalje apostoli Petar i Pavao za nju posreduju i vode je putovima života.

Unatoč svim negativnim okolnostima, teškoćama i opasnostima, Crkva i dalje ide svojim putom. Mi također moramo ići dalje s vjerom u Boga i s nepokolebljivom vjernošću Crkvi koju je Krist utemeljio na apostolu Petru.

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje o svetkovini svetih Petra i Pavla
28 lipnja 2021, 16:21