Traži

Vatican News
Sotoni je došao kraj (Mk 3, 20-35). Sotoni je došao kraj (Mk 3, 20-35).  

Razmišljanje o misnim čitanjima 10. nedjelje u liturgijskoj godini

Sotoni je došao kraj (Mk 3, 20-35).

Ivica Hadaš - Vatikan

Evanđelje nam sutrašnje liturgije pokazuje da Isusov javni život nije bio samo vrijeme mira i napretka, bez prepreka; naprotiv, morao se suočiti s protivljenjem, s vrlo oštrim kritikama; osporavala ga je čak i njegova rodbina. Prvo nam čitanje sutrašnje liturgije govori o tome što se dogodilo nakon iskonskoga grijeha, dok nam drugo napominje da se i sveti Pavao morao suočiti s preprekama u svojoj službi.

Prvo je čitanje izabrano zbog optužbe koja je u evanđelju upućena Isusu da je suradnik đavolskom poglavici. Pismoznanci koji su došli iz Jeruzalema, za Isusa kažu: „Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle“. Radi se o radikalnom osporavanju Isusove službe koga su smatrali pomagačem napasnika i lažljivaca. Međutim, Isus je onaj koji potpunom predanošću širi istinu, zaista ne štedeći vlastiti život.

Nakon događaja iskonskoga grijeha, Bog hoda po vrtu, a Adam se sakrio od njega. Adam je bio đavlov suradnik. Kada ga Bog zove, odgovara mu: „Čuo sam tvoj glas u vrtu; pobojah se jer sam gol pa se sakrih“. To nam Adamovo ponašanje pomaže shvatiti da se više ne nalazi u iskonskoj jednostavnosti, u iskrenosti i svjetlu, nego se zatvara u sebe.

Kada ga Bog ispituje: „Da nisi jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?“, Adam odgovara prebacujući krivicu na Evu: „Žena koju si stavio uza me – ona mi je dala sa stabla pa sam jeo“. Tada Bog počne ispitivati ženu koja pak okrivljava zmiju: „Zmija me prevarila pa sam jela“. To nas potiče na razmišljanje o činjenici da, kada se čini zlo, uvijek se za to pokušava okriviti druge.

Stoga Bog zmiji kaže: „Kad si to učinila, prokleta bila među svim životinjama i svom zvjeradi poljskom!“ Potom naviješta neprijateljstvo između zmije i žene: „Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu“.

To je Božje obećanje prvi navještaj Isusa koji je ženin potomak, određen zmiji satrti glavu. Isus nikada nije bio đavlov ortak, nego ga je po svojem otajstvu smrti i uskrsnuća, pobijedio. Po svojoj velikodušnoj ljubavi uništio je glavu zmiji. Međutim, nesvjesni su zmijini ortaci, njegovi neprijatelji koji ga na svaki način žele kritizirati i lišiti svake vlasti, zato ga optužuju da je Beelzebulov ortak.

Isusu je lako odgovoriti neprijateljima, jer njihova je optužba potpuno nelogična. On ih upita: „Kako može Sotona Sotonu izgoniti?“ To je proturječna stvar u samoj sebi. Pismoznanci su ga optužili govoreći: „Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle“, no nisu razumjeli da ta optužba nema nikakvog temelja. „Ako se kraljevstvo u sebi razdijeli, ono ne može opstati. Ili: ako se kuća u sebi razdijeli, ona ne može opstati“. Besmisao je reći da se đavao odmetnuo protiv sama sebe.

Isus je tu optužbu iskoristio kako bi navijestio svoju pobjedu nad đavlom: „Nitko, dakako, ne može u kuću jakoga ući i oplijeniti mu pokućstvo ako prije jakoga ne sveže. Tada će mu kuću oplijeniti!“ Svojom smrću koja je preobražena u najviši dar ljubavi, Isus je obeskrijepio onoga koji imaše moć smrti, to jest đavla i oplijenio mu kraljevstvo, oslobodivši ljude u cijelom svijetu.

Isus svojim optužiteljima kaže da su potpuno zlonamjerni i da hule protiv Duha Svetoga. Naime, njega vodi Duh Sveti; sve njegove riječi i sve njegovo ponašanje dolazi od Duha Svetoga, od Duha ljubavi, mira i istine. Međutim, njegovi neprijatelji kažu da njegovo djelovanje dolazi od đavla.

Isus kaže: „No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga“. Zbog huljenja protiv Duha Svetoga, spasenje je nemoguće. Tko tako izopači Božje djelo, sam je sebi odredio potpunu propast. Međutim, prije svega potrebno je prepoznati djelo Duha Svetoga i ne huliti protiv njega.

Nakon te rasprave između Isusa i pismoznanaca, evanđelje se vraća na početak događaja u kojem se govorilo: „Čuvši to, dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: 'Izvan sebe je!'“ Vidjevši velikodušnu Isusovu zauzetost koja im se činila nerazumna, njegovi su rođaci bili začuđeni. Svoju je raspoloživost pokazao prema mnogim ljudima, bolesnicima i grešnicima, do te mjere da nije mogao ni jesti. To su njegovo ponašanje rođaci smatrali nenormalnim i govorili su da je izvan sebe.

Rođaci su sa sobom uzeli Isusovu majku, došli su do kuće gdje se nalazio Isus i čekajući vani, poslali su da ga pozovu. Isus je ljudima naviještao Božju riječ, rekli su mu: „Eno vani majke tvoje i braće tvoje, traže te!“

Isus odgovora na način koji nas može iznenaditi, no koji očituje njegovo potpuno posvećenje službi koja mu je povjerena. Zaista je ostavio svoju obitelj kako bi s potpunim odricanjem činio Očevu volju. Stoga se čvrsto usprotivio tom pokušaju rođaka da ga odvedu, govoreći: „Tko je majka moja i braća moja? I okruži pogledom po onima što su sjedili oko njega u krugu i kaže: 'Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.'“

Za Isusa obiteljski odnosi ne mogu nadmašiti odnos s Ocem i potpuno posvećenje djelu koje mu je povjereno. Osjećao je da su mu bliži oni koji čine Božju volju, negoli oni koji su mu rođaci po krvi, stoga je kazao: „Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka“.

Te nas riječi tješe, jer nam objavljuju da je naš odnos s Isusom vrlo snažan. Ako vjerno vršimo Božju volju, u skladu sa svjetlom koje nam Isus daje u evanđelju, imamo s njim snažniji odnos od njegovog odnosa s njegovim rođacima. Duhovne su veze za Isusa važnije od onih naravnih.

Drugo nam čitanje sutrašnje liturgije pokazuje da se i sveti Pavao morao suočiti s teškom situacijom. Naime, kaže: „Zato ne malakšemo. Naprotiv, ako se naš izvanji čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja“.

Apostol Pavao je prethodno istaknuo da je uvijek i posvuda u svojem tijelu nosio Isusovu muku i patnju, posvećujući se potpuno svojoj službi. Sveti Pavao se nalazi u teškim situacijama punim trpljenja, no ne obeshrabruje se, jer ima svjetlo vjere i zna da nakon Isusove muke slijedi njegovo uskrsnuće. Naime, pashalno otajstvo ima te dvije dimenzije međusobno usko povezane; trpljenje i plodnost. Stoga apostol Pavao kaže: „Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave“. Tu sveti Pavao umanjuje važnost svoje patnje; ona je velika, no on je smatra laganom, ako se usporedi s količinom nemjerljive i vječne slave koju ćemo primiti.

Apostol Pavao ne zadržava se dugo gledajući vidljive stvari, nego gleda one nevidljive i kaže: „Znamo doista: ako se razruši naš zemaljski dom, šator, imamo zdanje od Boga, dom nerukotvoren, vječan na nebesima“. Tako pokazuje veliku nadu, pokazuje da se ne boji smrti, jer zna da je ona prijelaz u ljepši život, u život konačnog jedinstva s Bogom.

Već imamo zdanje od Boga, dom nerukotvoren, vječan na nebesima – kaže sveti Pavao. Koji je to vječni dom? Nije drugi negoli Kristovo tijelo, čiji smo već dio po krštenju. Krist koji je u slavi, čeka nas, pripremio nam je dom koji je njegovo uskrslo tijelo, spremno prihvatiti nas kako bi nas stavilo u konačan i savršen odnos s Božjom ljubavlju i slavom, to jest da nam daruje vječnu sreću.

Ta perspektiva nade mora usmjeriti cijeli naš život. Znamo da nas Isus čeka; i ne samo danas čeka, nego nas prati i vodi i u ostvarenju svih naših najvećih želja. Već smo njegova braća, sestre i majka, ako činimo volju nebeskog Oca.

Sveti Pavao nam kaže da nas Isus čeka u nebu i da će naš odnos s njim biti konačan, te da će nam dati pravu sreću. Zato moramo živjeti u radosti, nadi i milosrdnoj ljubavi koja je veza savršenstva.  

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje o misnim čitanjima 10. nedjelje u liturgijskoj godini
05 lipnja 2021, 14:46