Traži

Vatican News
Sveti Antun Padovanski Sveti Antun Padovanski 

O svetom Antunu Padovanskome u povodu njegova spomendana

Sveti Antun Padovanski, kojega u narodu običavaju zvati i sveti Ante ili sveti Anto, rođen je u Lisabonu, u Portugalu, 15. kolovoza 1195., a krštenjem je dobio ime Fernando Martins de Bulhões.

Marito Mihovil Letica - Zagreb

Za svetog Antuna Padovanskoga često možemo čuti i pročitati da je ″svetac cijeloga svijeta″. Zbog njegova uzorna života obilježena brojnim krjepostima i mnoštvom učinjenih čudesa omiljen je u cijelome svijetu, diljem kojega gotovo svaka katolička crkva ili kapela ima barem neku sliku svetog Antuna, nerijetko i njegov kip. Jedva da bi se našla koja vjernička kuća gdje nema slike ili makar sličice svetog Antuna, a takve sličice vjernici običavaju i nositi sa sobom, nadajući se svetčevoj svakodnevnoj i neprekidnoj pomoći. U pučkoj pobožnosti jedan je od najpopularnijih svetaca, smatran osobitim čudotvorcem koji pomaže pri ozdravljanju, udaji djevojaka, pronalaženju izgubljenih stvari i drugomu.

Uz svetog Antuna Padovanskoga vežu se brojne legende, a posebice je poznata ònā koja kazuje da je, umjesto odmetnutim hereticima, koji su ga ignorirali, propovijedao ribama što su se mnoštveno okupile privučene njegovim glasom. Sveti Antun zaštitnik je bolesnika, nemoćnih, djece, siromaha, mornara, putnika… Kada je riječ o Hrvatskoj, možemo reći da je po svoj prilici najpopularniji ili najomiljeniji svetac.

Nepregledno mnoštvo crkava i kapela u Hrvatskoj i svijetu nazvano je imenom svetog Antuna Padovanskoga, pri čemu su brojne postale prava svetišta, a među njima je na prvome mjestu velebna bazilika u Padovi, koja je ne samo najznačajniji tamošnji sakralni objekt nego i najveći spomenik kulture. Štoviše, posrijedi je jedno od najpohođenijih kršćanskih svetišta na svijetu. S djetetom Isusom u naručju prikazuje se sveti Antun od vremena renesanse, a pripadaju mu brojni svetački simboli, ponajprije ljiljan ili krin, zatim procvjetali križ, riba, knjiga i plamen.

Sveti Antun Padovanski, kojega u narodu običavaju zvati i sveti Ante ili sveti Anto, rođen je u Lisabonu, u Portugalu, 15. kolovoza 1195., a krštenjem je dobio ime Fernando Martins de Bulhões. Roditelji mu bijahu plemićkoga roda, ali Fernando se dao na put siromaštva i evanđeoske jednostavnosti. Izobrazbu je započeo u lisabonskoj prvostolnoj školi, a 1210. pridružio se zajednici Regularnih kanonika svetog Augustina, najprije u Lisabonu a zatim u Coimbri, gdje se posvetio teološkomu studiju, istodobno živeći samozatajno i isposnički, utječući se postu i molitvi, htijući takvim životom zahvaliti Bogu na darovanoj ljubavi i dobročinstvima. U Coimbri je Fernando zaređen za svećenika. Treba reći da svećenici iz tamošnjega samostana Santa Cruz bijahu u živim intelektualnim vezama sa samostanom svetoga Viktora u Parizu, isticali su se kao mislioci i znanstvenici, pa je Coimbra smatrana intelektualnim središtem Portugalskoga Kraljevstva.

Godine 1217. došli su u Coimbru franjevci te se smjestili u kapeli svetog Antuna. Kada su 1220. u taj grad stigla tijela petorice franjevačkih mučenika iz Maroka, Fernando se nadahnuo franjevačkim evanđeoskim poletom i njihovim jednostavnim načinom života te je izrazio želju priključiti se Redu manje braće. Dobivši potrebna dopuštenja, pridružio im se u kapeli svetog Antuna, nazvanoj po Antunu Pustinjaku. Fernando je – time potaknut i svetčevim životom nadahnut – prigrlio novo ime Antun.

Ubrzo se priključio skupini redovnika koji su putovali u misije u Maroko sa željom da postignu mučeništvo, ali je Antun zbog bolesti bio prisiljen zaputiti se nazad u Portugal. No nevrijeme mu je odvuklo brod u Italiju. Iskrcao se u Messini na Siciliji te se pridružio tamošnjim fratrima i nedugo potom s njima otputovao u Asiz, gdje se na poziv svetoga Franje Asiškoga okupilo oko 5.000 braće. Susret sa svetim Franjom dodatno je ohrabrio Antuna te ga učvrstio u duhovnim krjepostima.

Budući da je bio tih i samozatajan, subraća nisu primjećivala njegovu veliku učenost. Ali je stanovitom prigodom, kada je izostao pozvani propovjednik na jednome svećeničkom ređenju, održao umjesto njega propovijed, zadivivši erudicijom i retoričkim umijećem. Ubrzo Antun postade poznatim govornikom u Francuskoj i sjevernoj Italiji, gdje je uz ostalo propovijedao protiv krivovjerjâ, koja su bila uzela maha. Godine 1223. Franjo Asiški ovlastio je Antuna da poučava braću u teologiji pa je tako postao među prvima, a možda i prvi, učitelj teologije u Franjevačkome redu. Istaknuo se propovjednikom i profesorom teologije u Bologni, Montpellieru, Toulouseu, Padovi i drugdje. Njegovi sačuvani spisi sadrže dvije zbirke propovijedi, naslovljene ″Nedjeljne propovijedi″ i ″Blagdanske propovijedi″, koje su imale poslužiti kao uzorak za propovjednike.

Svoj posljednji korizmeni ciklus propovijedao je Antun u Padovi 1231., nakon čega se zbog bolesti povukao u samostan sestara klarisa nedaleko od grada. Osjetivši da mu se približava smrt, krenuo je prema padovanskomu samostanu želeći u njemu umrijeti, ali je umro na putu. Bijaše to u 36. godini njegova života, 13. lipnja 1231. U već spomenutoj bazilici svetog Antuna u Padovi počivaju njegovi posmrtni ostatci. Papa Grgur IX. kanonizirao je Antuna već 1232. godine, a papa Pio XII. proglasio ga je 1946. crkvenim naučiteljem. Njegov je spomendan 13. lipnja, Antunovo.

Završavamo s jednom od molitvi svetomu Antunu, svetcu čitavoga svijeta: ″Svemogući vječni Bože, koji si svetog Antuna obilatim milostima i sjajnim čudesima oblikovao: udijeli nam milost, da sve, što god od tebe po njegovim zaslugama molimo, po njegovu moćnom zagovoru za stalno primimo. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.″ 

Ovdje poslušajte prilog: O svetom Antunu Padovanskome u povodu njegova spomendana
13 lipnja 2021, 13:47