O Bunjevcima, njihovu govoru i podrijetlu te o knjizi Mile Japunčića "Lovinac: Studija o životu, običajima i govoru"
Marito Mihovil Letica - Vatikan
Dana 6. svibnja 2021. proglašen je bunjevački govor službenim jezikom u Subotici, čime je bunjevačka ikavica u tome gradu postala četvrtim službenim jezikom, uz srpski, mađarski i hrvatski. Kada je u ožujku ove godine pokrenut taj postupak, prosvjedovao je ministar vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske, Gordan Grlić Radman, uputivši srbijanskomu ministarstvu vanjskih poslova diplomatsku notu u kojoj je uz ostalo napisao: ″Bunjevački govor nije jezik; on pripada novoštokavskom ikavskom dijalektu i jedan je od dijalekata hrvatskoga jezika. Također i Bunjevci u Mađarskoj su podetnička skupina i oni se služe i nazivaju svoj jezik hrvatskim, a bunjevački je jedan od dijalekata.″
To potkrjepljuju i rečenice iz nedovršene autobiografije Antuna Gustava Matoša. Citiram fragmente: ″Moja baka bijaše čista Mađarica iz dobre za ono vrijeme kuće, kći liječnička. I sad je vidim kao nekad u ravnom i bogatom bunjevačkom selu Kaćmaru blizu Baje, Sombora i Subotice. [...] Govorila je hrvatski, ikavski, čisto kao i moj dida, jer su još onda ista usta istom pravilnošću znala besjediti ta dva materinska jezika. [...] Ja sam dakle Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem.″
Hrvati su danas u Republici Srbiji nacionalna manjina, a nameće se pitanje mogu li to biti i dio Bunjevaca, još uvijek manji dio, koji su svoje hrvatstvo zanijekali. Trebalo bi biti izlišno napominjati da nacionalne manjine imaju matičnu državu ili im je poznato ishodište odnosno pradomovina. Dolazimo do retoričkoga pitanja: Postoji li, i je li ikada postojala, zemlja koja se zove ″Bunjevija″, ″Bunjevska″ ili nekako slično? Mnogi su skloni reći da su Bunjevci u Vojvodini autohtoni. Ali time upadaju u protuslovlje: ako su autohtoni – onda ne mogu biti nacionalna manjina, nego jedan od konstitutivnih naroda u Republici Srbiji. Tko su dakle Bunjevci i odakle potječu?
Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu predložio je Ministarstvu kulture Republike Hrvatske da se bunjevački govori unesu u popis nematerijalnih kulturnih dobara RH. Istaknuto je da se povijesno i etnološki razlikuju tri ogranka Bunjevaca: podunavski (Bačka, južna Mađarska i okolica Budimpešte), primorsko-lički (Hrvatsko primorje, Lika i Gorski kotar) te dalmatinski Bunjevci (Dalmacija s dinarskim zaleđem, jugozapadna Bosna i Hercegovina). Svima im je zajedničko ishodište: jugoistočno dinarsko-jadransko granično područje, a Bunjevci migriraju u više seobenih valova u predtursko, tursko i razdoblje nakon oslobođenja od Turaka.
Danas će biti riječi o primorsko-ličkim Bunjevcima, iz koje skupine dolaze neka vrlo poznata hrvatska prezimena, primjerice Blažević, Budak, Japunčić, Krmpotić, Krpan, Matijević, Miletić, Pavelić, Rukavina, Starčević, Šojat, Tomičić, Tomljanović, Vrkljan, Vukelić. Spomenuta su samo neka među brojnim prezimenima.
Predstavljamo jednu po mnogo čemu izuzetnu knjigu: ″Lovinac″, podnaslovljenu ″Studija o životu, običajima i govoru″. Objavljena je u Zagrebu 2017. Autor je Mile Japunčić, rođen 1940. u Svetome Roku, diplomirao na Fakultetu strojarstva i brodogradnje u Zagrebu te je ponajvećma radio kao inženjer strojarstva u nekoliko poduzeća. Premda po formalnoj naobrazbi nije ni etnolog ni jezikoslovac, stručnjaci i znanstvenici iz tih područja često se referiraju na njegova djela. K tome su im urednici i recenzenti. Tako je prof. dr. sc. Marko Samardžija, cijenjeni jezikoslovac, u recenziji knjige ″Lovinac″ uz ostalo napisao: ″Premda je rukopis Mile Japunčića popularnoznanstveno djelo, nije u njem stručno žrtvovano u korist popularnoga pa će se njime podjednako moći koristiti i stručna (kroatistička) i tzv. šira javnost.″ A urednica knjige, dr. sc. Ivana Kurtović Budja iz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, ističe: ″Oni koji su živjeli u kraju o kojem se u knjizi govori, ovom će knjigom dobiti neprocjenjivo vrijedan biljeg jednoga vremena koje je zauvijek prošlo. Rječnik će biti koristan i lingvistima, osobito leksikolozima i dijalektolozima, a vrijednih će podataka u njemu naći i akcentolozi.″
Knjiga se sastoji od dvaju obuhvatnih dijelova. Prvi je etnološki, gdje je riječ o lovinačkim običajima, načinu života i lovinačkome govoru, a drugi dio je rječnik. Obuhvaćeni su običaji povezani s jelom, odijevanjem i obuvanjem, gradnjom kuće i gospodarskih objekata, svadbom, porodom, smrću, obradom zemlje, blagom i brigom oko blaga, vodama i mlinovima, pčelama i pčelarstvu, lovstvu, vjerovanjima i umijećima liječenja. Knjiga se nezaobilazno dohvaća blagdana i svetaca, najviše Božića i božićnih običaja. O mjesnim blagdanima Mile Japunčić piše:
″Sv. Marija Magdalena (22. srpnja) u Ričicama, sv. Mihovil (29. rujna) u Lovincu i sv. Roko (16. kolovoza) u Svetome Roku najveći su vjerski blagdani istoimenih župa Lovinca koji se održavaju i slave tradicionalno velikim sajmovima pod nazivom: ′Mandelina′, ′Mijolja′ i ′Rokova′.″ Mile Japunčić ističe da je riječ o vjerskim blagdanima uzdignutima ″na najvišu razinu štovanja, učinivši ih blagdanima moljenja, blagovanja i okupljanja velikog broja naroda. Svetkovine su to na koje su Lovinčani vrlo ponosni i na koje će doći ako ikako mogu, ma gdje se nalazili.″
U knjizi se k tome govori o narodnim pjesmama i plesovima, mudrim izrekama, frazemima i poslovicama, lovinačkoj toponimiji i antroponimiji i drugome. O govoru Lovinca autor napominje da je ″novoštokavski ikavski, bunjevački, kako se isticalo do sredine 20. stoljeća. U to su se doba njegovale veze Lovinčana i vojvođanskih Hrvata, koji su se također smatrali Bunjevcima. Lovinački je govor sličan govoru žitelja nastanjenih oko Gospića.″
Naposljetku treba reći da je knjiga ″Lovinac: Studija o životu, običajima i govoru″ zaista prava riznica etnološkog i jezičnog blaga dotičnoga kraja, koju je autor Mile Japunčić napisao u punini ličke, bunjevačke i hrvatske identitetske samosvijesti. Knjiga zavrjeđuje nepridržanu pohvalu i zdušnu preporuku.