Traži

Vatican News
Trebalo je da Isus ustane od mrtvih (Iv 20, 1-9). Trebalo je da Isus ustane od mrtvih (Iv 20, 1-9). 

Razmišljanje o misnim čitanjima svetkovine Uskrsa

Gdje je Isus Krist? (Iv 20, 1-9)

Niko Bilić - Zagreb; Ivica Hadaš - Vatikan

Uskrsno evanđelje Iv 20,1-9 najprije se zaustavlja na trenutcima praskozorja. Još se noćna tmina drži. Jedna žena, koja je bila ostala pod križem kad su i najbliži pobjegli od straha, koja je bila promatrala kamo pokojnika polažu, sada, još uvijek po mraku, ide do groba. Marija Magdalena ide kao što i mi idemo na groblje do naših pokojnih, milih, koji su preminuli. Prema Ivanovu evanđelju ona je sama, baš kako u Bibliji bijaše čovjek od početka stvorenja sam, a nije dobro da je sam. Kada zaprepaštena vidi oskvrnut grob, bolna, uzrujana rijeka misli odmah se javlja. Uklonjen je kamen s groba (αἴρω Iv 20,1). Sjeća se kako su ono bijesno urlali: "Ukloni! Ukloni!" (αἴρω Iv 19,15) Užas u ljubavlju prožetoj duši iznova se budi i dovodi do brzoga zaključka: "Uklonili su ga!" (αἴρω Iv 20,2). Ni umrlom tijelu božanskoga pokojnika, mučenika-pravednika, koji je i sada za nju "Gospodin!" (κύριος Iv 20,2), ne može se pokloniti, iskazati mu ljubav.

Poštovani slušatelji Radio Vatikana, radujem se i zahvalan sam što vam smijem s našega Fakulteta filozofije i religijskih znanosti na Sveučilištu u Zagrebu uputiti riječ za proslavu glavnog kršćanskog otajstva. Papa Franjo već nas je u srijedu, 24. ožujka 2021., na općoj audijenciji, uveo u Vazmeno trodnevlje, a danas razmatramo Sveto pismo koje se čita na sam Uskrs.

U središtu uskrsnoga evanđelja jest grob, spomenik za pokojnoga. Biblijskih sedam puta, a sedam znači potpuno, opis spominje grob, spomen na mrtvoga, posljednje počivalište nas smrtnika (Iv 20,1[2x].2-4.6.8). Grobna jama potvrđuje da je riječ o pravoj smrti Sina Čovječjega. Došao je u ovaj naš svijet koji je uvelike obilježen upravo umiranjem i odlaskom iz zemlje živih. Na Uskrs 2021., dok pandemija, sa svojim medicinskim i svojim političkim dijelom, još uvijek – predugo – traje, dok u našoj domovini Hrvatskoj još uvijek živo pamtimo strašne potrese i gledamo ruševine koje vape za obnovom, jako dobro razumijemo što je grob.

Čovjek, pritisnut strahom za vlastiti život, iscrpljen inflacijom obilnih riječi i nadmudrivanja, dok ono bitno i potrebno čeka; čovjek pozemljar, razočaran glavarima svećeničkim, koji se moraju brinuti za ono Božje, razočaran pismoznancima, koji bi trebali brižno čuvati pravo i pravicu Božju, razočaran starješinama narodnim, koji bi trebali biti pouzdani autoriteti, a svi se zajedno dadoše na osudu, odbacivanje, likvidaciju, čovjek postavlja ključno pitanje: Gdje je Isus Krist? Gdje je trećeg dana, na Uskrs, prije mnogih stoljeća. Gdje je danas? Uskrsno evanđelje sastavljeno je ponajviše u prezentu, kao da se sada pred nama i s nama zbiva: Magdalena ide, Magdalena vidi (Iv 20,1), Magdalena trči i govori (Iv 20,2). Međutim, u ovom evanđelju, premda je sve usmjereno na Isusa, o njemu se govori, njega traže – Isusa nema. Tek će doći radostan susret (usp. Iv 20,16).

Isusov ljubljeni učenik, jednako kao ni Marija Magdalena, kad je došao, ne ulazi u grob, ali, sagnuvši se, vidi mrtvačke povoje gdje leže (ὀθόνια Iv 20,5). Uskrsno, Ivanovo evanđelje, još se jednom, pa još jednom – triput vraća na povoje s pokojnikova tijela: kad ih je Petar, ušavši, promatrao (ὀθόνια Iv 20,6), i kad opisuje rubac za lice, kakav je i Lazar imao (usp. σουδάριον Iv 11,44), kako je složen na drugom mjestu, ne uz povoje (ὀθόνια Iv 20,7). Povoji su to u koje su Josip Arimatejac i farizej Nikodem s miomirisima povili tijelo Kristovo prema judejskom pogrebnom običaju (Iv 19,40).

Ljubav Kristova prema ljubljenom učeniku čuda čini i on postaje jedini sretnik u uskrsnom evanđelju. Kada je napokon ušao i vidio grob bez tijela pokojnoga Učitelja, povjerovao je (Iv 20,8). Dignut kamen, kako bijaše i na Lazarovu grobu po Kristovoj zapovijedi (Iv 11,3), zatim odloženi povoji, složen ubrus – koje kradljivci tijela zacijelo ne bi tako ostavljali – ljubljenom su učeniku dosta! On vjeruje – zato što je bio pod križem ostao, poslušao zadnju zapovijed: "Evo ti majke!" (Iv 20,6); zato što je motrio muku razapetoga Patnika, komu su odjeću ukrali, bacivši kocku (Ps 22,19; Iv 19,24); zato što je gledao onoga koga su proboli (Zah 12,10; Iv 19,37); zato što ga je Isus ljubio.

Premda bismo voljeli i očekujemo, Uskrs u Svetom pismu nije smirenje, nije spokojni dovršetak. Na Uskrs počinje sveto trčanje. Trči Magdalena, Magdalena neutješna, javiti strahotu (τρέχω Iv 20,2). Potrčat će brže-bolje Petar i ljubljeni učenik, premda su još uvijek zatvoreni, u strahu (usp. Iv 20,19). Trče obojica, trči jedan brže od drugoga (2x τρέχω Iv 20,4).

Uskrs donosi novih sedam dana kao na početku stvaranja. Subota postaje Velika subota, a sveti Dan Gospodnji sada je uskrsni dan – dan novoga stvaranja. Započinje zahtjevan i blažen studij Svetoga pisma. I Petar i ljubljeni učenik moraju tek doći do onoga najvažnijega znanja. Pismo veli da on ima ustati od mrtvih. Pismo veli da je to Božja volja, da Otac tako hoće. Ključ uskrsnoga evanđelja jest ta posljednja rečenica (Iv 20,9).

Terapeutski studij Pisma očito donosi dobar plod jer, gle, Petar u kući Rimljanina Kornelija, satnika italske čete u Cezareji, – pred domaćinom i pred mnogim okupljenima (Dj 10,27) bez ikakva pridržaja govori sada da je Isus uskrsnuo od mrtvih (Dj 10,41 usp. Iv 20,9). Petar, koji je drugi dotrčao i koji je prvi ušao u grob (usp. Iv 20,6), postat će živi svjedok, i to i za tuđince koji nisu sklopili sinajski stari Savez, i nemaju iskustvo iz svete prošlosti da ih je Bog izbavio iz Kuće ropstva.

Povijest svijeta i biblijska povijest poznaje mnoge svete ljude koji su junački živjeli, s ljubavlju svjedočili za istinu i umrli kao mučenici. Ali to da će Gospodin, ponovno živ, doći među svoje učenike, to je razlog zašto je napisan Novi zavjet. Zbog toga je Petar došao do snage i načina kako svjedočiti da je Bog trećega dana uskrisio Isusa (Dj 10,40).

U davnini, kad su istom došli u Obećanu zemlju, Bog je svom narodu podizao suce da budu njegovi predstavnici i da ih spašavaju iz nevolja u koje su upadali, čineći što je zlo u Božjim očima. Sada Petar svjedoči da je Isus sudac – sveukupni, konačni – ne samo izabranom narodu, nego svima, i to živima i mrtvima (Dj 10,42). Uskrisivši ga, Bog ga je postavio sucem. To je Otac htio! To je ono o čemu Kološani u pismu čitaju da je Krist gore, zdesna Bogu (Kol 3,1). Na njegov nebeski sud gledamo, prema njemu se valja ravnati. Isto što Pavao naređuje Filipljanima (φρονεῖτε Fil 2,5), evo ovdje kao zapovijed Kološanima (φρονεῖτε Kol 3,2): U vama neka bude mišljenje i razumijevanje, razbor i unutarnji zdrav osjećaj koji odgovara nebu, onome što je odozgo, kod Boga! Neka nam na pameti bude ono što je Božje. 

Ovdje poslušajte prilog: Razmišljanje o misnim čitanjima svetkovine Uskrsa
03 travnja 2021, 13:49