Razmišljanje o misnim čitanjima 3. korizmene nedjelje
Ivica Hadaš - Vatikan
Sutrašnja nam liturgija u prvom čitanju prikazuje Deset Božjih zapovijedi; u drugom nam čitanju sveti Pavao daje da meditiramo o raspetom Kristu, Božjoj snazi i mudrosti; evanđelje govori kako je Isus istjerao trgovce iz hrama. Isus očituje svoje poštovanje prema Božjoj kući koja je kuća njegovog Oca: „Ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku“; Židovima potom daje odgovor koji se odnosi na njegovo otajstvo muke, smrti i uskrsnuća.
Bog u govoru o Deset Božjih zapovijedi počinje podsjećajući da je izveo svoj narod iz egipatske zemlje, stoga spominje velika dobročinstva koja je priskrbio svojem narodu. Prema tome, u temelju je Deset Božjih zapovijedi ta Božja velikodušnost.
Potom se prikazuju zapovijedi; iznad svega potrebno je poštovati Boga, priznajući ga kao jedinoga Gospodina. Zato sve lažno štovanje bogova i idola treba odbaciti. Lako se podvrgavamo idolima. Idol nam osobito može postati novac koji nam je često u životu važniji od samoga Boga.
Evanđelje nam govori o događaju u kojem Isus prevrće stolove trgovcima i mjenjačima, te kaže: „Ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku“. Na taj nam način pomaže shvatiti da se idoli na najodlučniji mogući način moraju odbaciti.
Ta je Isusova pouka uvijek aktualna, ne samo za pojedince, nego i za zajednice i cijela društva koja su, nažalost, često utemeljena na potrazi za novcem i moći, umjesto na potrazi za pravdom, mirom i ljubavlju.
Isus od nas traži da nemamo nikakvog idola, te se tijekom korizme moramo pitati imamo li u svojem životu idola, to jest stvarnosti koje častimo kao bogove i kojima se na nezaslužen način podvrgavamo. Na kraju svoje Prve poslanice evanđelist Ivan nas upozorava: „Dječice, klonite se idola!“ Idoli su zlo koje uvijek ugrožava naš život i sprečava nas živjeti u pravdi, miru i ljubavi.
U Dekalogu prve se tri zapovijedi tiču odnosa s Bogom, a druge odnosa s bližnjim. Dekalog izražava neophodne uvjete kako bismo bili u pozitivnom odnosu s Bogom. Nije moguće živjeti u zajedništvu s njim, ako ga ne poštujemo i ako ne poštujemo prava svoje braće. Tko ubija, tko čini preljub, tko krade, tko laže, tko ima zle želje, ne može biti u dobrom odnosu s Bogom.
Stvoreni smo kako bismo živjeli u zajedništvu s Bogom. To je naše zvanje, čudesna stvarnost koju moramo znati cijeniti. Biti u zajedništvu s Bogom i biti u skladu s njegovom ljubavlju, najvažnije su stvari u našem životu.
Za Isusa je zajedništvo s Bogom temeljna stvarnost. On živi potpuno za Oca, uvijek čini Očevu volju i širi Očevu ljubav. Zbog toga, kako vidimo u evanđeoskom događaju sutrašnje liturgije, nastoji nam utisnuti u pamet i poštovanje prema Očevoj kući.
„Revnost me izjeda za dom tvoj“, kaže psalmist. Učenici se tim riječima služe kako bi protumačili Isusovu gestu čišćenja Božje kuće. To je vrlo riskantna gesta. Naime, odmah izaziva neprijateljstvo vjerskih vlasti, pa i drugih ljudi čiji su interesi stavljeni na kocku. No Isus se ne ustručava; vidjevši u hramu ljude koji prodaju i trguju, napravi bič od užeta i sve istjera van iz hrama, govoreći: „Ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku“.
Život moramo živjeti ne u potrazi za svojom koristi i interesima, nego u velikodušnosti. Uvijek moramo biti svjesni tih snažnih Isusovih riječi, kako bismo odbacili napasti koje su tako česte, kako ne bismo od svoje duše, koja je Božja kuća, učinili mjesto trgovine i živjeli u neprestanoj potrazi za svojim interesima, umjesto u velikodušnoj ljubavi.
Židovi od Isusa traže da dade račun o toj svojoj gesti, te ga pitaju za znak kojom vlašću to čini: „Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?“ Zapravo, da bi se mogao na takav način brinuti za Božju kuću, potrebno je imati posebnu vlast.
Isus tajnovitom rečenicom odgovara: „Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići“. Kada se kaže da je Isus u hramu našao ljude koji su prodavali, očito je da se ne radi o samom hramu nego o dvorištu i predvorjima. Naime, pod jeruzalemskim je hramom podrazumijevao svetu građevinu i velika dvorišta u kojima se moglo poučavati, te činiti različite aktivnosti i u kojima su bile također nastambe za svećenike. Međutim, hram je bio sveta zgrada koja je obuhvaćala dva dijela: svetište i svetište svetih, u koje se nije moglo slobodno ući. U svetište su mogli ući samo svećenici, a u svetište svetih jednom je godišnje mogao ući samo vrhovni svećenik. Hram je uistinu bio sveta građevina. Nije bio kao sadašnje crkve čija je svrha primiti kršćanski narod zajedno sa svećenicima koji slave misu, nego je bio rezerviran za svećenike i za bogoštovlje.
Isus kaže: „Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići“. Očito da te njegove riječi izazivaju iznenađenje Židova koji mu kažu: „Četrdeset i šest godina gradio se ovaj hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?“ Evanđelist Ivan tumači da je „Isus govorio o svetištu svoga tijela“. Te se Isusove riječ odnose na njegovo otajstvo muke, smrti i uskrsnuća; na uništenje i obnovu jednog drugog, mnogo drugačijega hrama.
To će se Isusovo proroštvo ponoviti u izvještaju o muci. Naime, tijekom procesa pred sinedrijem, jedina optužba koja je, kako piše u evanđeljima, upućena Isusu jest ta da je rekao: „Ja ću razvaliti ovaj rukotvoreni Hram i za tri dana sagraditi drugi, nerukotvoreni!“ Radi se o lažnoj optužbi, jer Isus nije rekao Židovima: „Ja ću razvaliti…“, nego: „Razvalite ovaj hram…“. Prorokovao je uništenje Jeruzalema, hrama i svetišta, no nije rekao da će biti izvršitelj.
Također kada je Isus već na križu, prolaznici, da bi ga ismijali, govore mu: „Ej, ti, koji razvaljuješ Hram i sagradiš ga za tri dana, spasi sam sebe, siđi s križa!“
U trenutku Isusove smrti hramska se zavjesa razderala. To je navještaj uništenja hrama. Zapravo, to se nije odmah dogodilo, nego nekoliko godina nakon Isusove smrti, no bilo je neminovno da će se dogoditi.
Stoga se u tom događaju suočavamo s Isusovim otajstvom muke, smrti i uskrsnuća koje se može sažeti u rečenici koju kaže Židovima: „Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići“. Pravi hram jest hram Isusova tijela. Evanđelist Ivan tumači: „Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče“.
Tijekom korizme pripremamo se snažno živjeti Isusovo otajstvo muke, smrti i uskrsnuća, podsjećati se da su njega, koji je pravi Božji hram, ljudi odbacili i raspeli. No Božja je ljubav prevladala, jer je preobrazila to nepravedno i okrutno djelo u priliku za pobjedu nad zlom i smrću.
U drugom čitanju sveti Pavao kaže: „Mi propovijedamo Krista raspetoga, sablazan za Židove, ludost za pogane, a za pozvane – i Židove i Grke – Krista, Božju silu i Božju mudrost“. Otajstvo Isusove muke, smrti i uskrsnuća očituje Božju snagu i mudrost i još više, njegovu ljubav: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca“.
Isus nas je ljubio i predao se na smrt radi nas, kako bi nas uveo u zajedništvo s Bogom. Prema tome, sada, ako želimo doći Bogu, moramo biti udovi Kristova tijela i živo kamenje Božjega hrama koji je Krist. To je naše zvanje. Moramo sudjelovati u otajstvu Kristove muke, smrti i uskrsnuća svojim životom; životom velikodušne ljubavi, odbijanja idola, potrage za pravdom, mirom i rastom u ljubavi.
